naslovnica imo edc info o portalu kontakt naslovnica o europskoj uniji institucije eu agencije eu-a pravo eu publikacije i dokumenti baze podataka eu hrvatska i eu
Audiovizualna politika
Borba protiv prijevara
Carinska politika
Ekonomska i monetarna unija
Energija
Informacijsko društvo
Kulturna politika
Ljudska prava
Obrazovanje, izobrazba i mladi
Poduzetništvo
Poljoprivredna politika
Pravosuđe i unutarnji poslovi
Prometna politika
Proračun
Proširenje EU
Razvoj
Regionalna politika
Ribarstvo i pomorska pitanja
Sigurnost hrane
Trgovinska politika
Tržišno natjecanje
Unutarnje tržište
Vanjski odnosi
Zajednička porezna politika
Zajednička vanjska i sigurnosna politika
Zapošljavanje i socijalna pitanja
Zaštita okoliša
Zaštita potrošača
Zdravstvo
Znanost i istraživanje
Naslovnica > EU u fokusu
Britanija i Europska unija

Pitanje budućnosti Britanije u Europi već dulje vrijeme muči britansku javnost, a kao takvo predstavlja problem sa obje strane La Manchea. To treba riješiti što prije, kaže Malcolm Rifkind, britanski konzervativni zastupnik i bivši ministar vanjskih poslova.

Europska unija se suočava s jednim od najvećih izazova u svojoj povijesti. S jedne strane, Berlin, Bruxelles i tržište obveznica zahtijevaju mjere štednje i jaču integraciju. S druge strane, građani se odupiru tom rješenju, kao i nedemokratskom načinu na koji je nametnuto.

Posljedica svih ovih događaja je val euroskepticizma koji se širi diljem kontinenta. Mnoge dužničke zemlje euro zone zamjeraju kaznenim odredbama 'paketa spasa' koje nameće Trojka, a države vjerovnici zamjeraju nametnutom solidariziranju i strahuju od budućih obveza. 

Iz tih je razloga bilo i za očekivati da će mnogi Britanci još manje biti uvjereni da je članstvo u Europskoj uniji privilegija za njihovu zemlju. Kao rezultat toga, vode se dvije paralelne rasprave: budućnost britanskog članstva u Europskoj uniji i o budućnosti Europske unije, bez obzira na ulogu Velike Britanije u njoj. 

'Pitanje budućnosti Britanije u Europi već dulje vrijeme muči britansku javnost, a kao takvo predstavlja problem sa obje strane La Manchea. To pitanje treba riješiti što pije. Prilikom rasprave o europskoj perspektivi treba imati na umu dvije stvari. Prvo, Konzervativna stranka – koja je Britaniju uvela u EEZ 1973. godine – nije nikada imala neprijateljski stav prema europskom projektu. I drugo, premijerov poziv za referendum nije samo proizvod unutarnje politike Torijevaca, već posljedica euroskepticizma Britanaca. Ja, kao i sam premijer, i dalje vjerujem da Britanija treba ostati u Europskoj uniji. Apsolutno je u interesu Britanije, koja je i glavni zagovornik slobodne trgovine i otvorenog tržišta, da ostane sudionik najvećeg jedinstvenog tržišta na svijetu, ali uz mogućnost oblikovanja pravila u skladu sa vlastitim interesima kroz proces pregovaranja i kompromise', kaže Malcolm Rifkind. 

Britanija sa ostalim članicama dijeli interes za mirom, stabilnosti i sigurnosti na europskom kontinentu. I dok je NATO i dalje glavni jamac sigurnosti europskih zemalja, Europska je unija najvažnije sredstvo za stvaranje, širenje prijateljstva, suradnju, demokraciju i vladavinu prava u Europi.

Ovi uspjesi su važni i za Britaniju i za druge europske države. No, oni nisu nepovratni, i ne bi se smjeli uzimati olako. Šteta koja će biti učinjena ukoliko Britanija izađe iz zajednice, i za nju i za ostatak Europe, ne smije se podcjenjivati. Takav bi potez oštetilo kredibilitet i autoritet Europe u svijetu. Ukoliko iziđe jedna od tri najveće članice Unije, ostati će Francuska i Njemačka koje bi mogle preuzeti dominantnu ulogu – no, na štetu manjih članica. Ujedno će to biti najteža prepreka stabilnosti i sigurnosti od 1945. godine.

Britansko članstvo u Europskoj uniji smanjilo je njezin suverenitet po pitanjima o jedinstvenom tržištu, globalnoj trgovinskoj politici i zaštiti okoliša. No, Velika Britanija uvijek bila pragmatična u ograničavanju ili dijeljenju suvereniteta. Bivša premjerka Margaret Thatcher, bila je vrlo pragmatična i vrlo je dobro razumjela prednosti dijeljenja suvereniteta na europskoj razini u određenim okolnostima.

Jedinstveni europski akt iz 1986. godine bio je korak naprijed za europske integracije i trijumf za napredak britanskih nacionalnih interesa. Akt je zapravo bio glas protiv protekcionizma u zajednici, a nakon toga je uslijedio i val proširenja na Istok. Britanski je utjecaj poboljšan kroz uspjeh tog projekta. 

No, britanski se euroskeptici najviše žale na činjenicu da se o tri četvrtine zakona odlučuje u Bruxellesu. To nije točno – velika većina europskih zakona iznosi oko 10 posto britanskog primarnog zakonodavstva i tehničkih propisa potrebnih za uspostavu zajedničkih standarda u mnogim različitim sektorima gospodarstva i jedinstvenog tržišta. Oni ne predstavljaju prijetnju britanskoj demokraciji i uglavnom su nevažni za one koji rade izvan sustava. 

Međutim, prenesena ili smanjena suverenost iz određenih razloga rijetko se može opravdati jer je ona jedino učinjena na štetu samouprave i demokratske odgovornosti, i razlog je nezadovoljstva u cijeloj euro zoni. Birači u Grčkoj, Italiji, Španjolskoj, pa čak i u Francuskoj došli su do spoznaje da, iako mogu glasovati za promjenu vlasti, temeljna pitanja o porezu i potrošnji sve se više određuju na nadnacionalnoj razini. Zbog toga se Britanija i nije odlučila pridružiti euro zoni. 

Budućnost Britanije i Europe   

Od nedavno se spominje 'Europa sa dvije brzine'. Postoje dva temeljna nedostatka te ideje. Prvo, ideja da su sve članice Unije brzinom kretale prema zajedničkom odredištu nije točna. Europska unija nije samo interno podijeljena kroz euro zonu. Tu je podijeljenost i na schengenske i ne-schengenske države. Većina država članica je i članica NATO-a, 4 su države neutralne i nisu njegove članice. Tu su također i članice (ne samo Britanija) koje imaju izuzeće ili posebne odredbe u različitim područjima nadležnosti Unije.

Sama složenost današnje Europske unije od 27 (uskoro 28) članica treba fleksibilniji pristup upravljanju. Sam pojam 'brzine' europske integracije je prošlost. Pretpostavka je da, iako se zemlje mogu kretati različitim brzinama, svi će na kraju doći na isto odredište nije točna. Ne postoji politička suglasnost u Velikoj Britaniji, Švedskoj, Danskoj i drugim državama za formiranjem federalne ili konfederalne Europske unije s nekim oblikom Europske vlade. Političke elite u Njemačkoj, Francuskoj i Beneluksu još ne zahtijevaju takvu razinu političke i gospodarske integracije. Članice Unije kreću u istom mjestu, ali različitim brzinama. 

Jedinstveni povijesni cilj projekta Europske unije je u konačnici uključivati više od 30 europskih država s vlastitom poviješću, jezikom, ekonomskim izazovima i posebnim okolnostima. Takva raznolikost Europske unije je neizbježna i dobrodošla. Visok stupanj različitosti je vrlo poželjan.

Raznolikost daje vjerodostojnost i osnovu za usklađivanjem britanskog euroskepticizma s razvojem Europske unije na način koji će omogućiti da se Britanija zadrži u Europskoj uniji u budućnosti. Britansko bi izuzeće samo moglo samo značiti napuštanje njezinih interesa i pristajanje na 'razaranje' inače jedinstvene Unije. Europska unija sa značajnim razlikama postoji već desetljećima i postojat će i dalje, bez obzira na britanske zahtjeve.

Ima onih koji su spremni ostati u Uniji zbog Britanije, ali tvrde da članstvo mora biti ograničeno na trgovinu i unutarnje tržište. Nezamislivo je da bi se to odobrilo drugim državama članicama. No, ti zagovornici zapravo žele ograničiti britansko članstvo na jedinstveno tržište. Ali jedinstveno tržište zahtijeva i glasovanje kvalificiranom većinom i nadnacionalnom nadležnosti Europskog suda pravde.

Budući da Britanija nije dio Schengena i nema zajedničku valutu, u tim područjima nema potrebe za većim reformama. Proračun (ispregovarala još premjerka Thatcher, Fontainebleau) je ostao isti, jer je kao takav spasio Britaniji milijarde funta tijekom godina. Mjere za izuzećem od pravosuđa i unutarnjih poslova također povećavaju suverenost članice.

Dakle, Britanija već ima uvjetno članstvo u Europskoj uniji. Ono što je potrebno, ne samo u Britaniji, nego i u cijeloj Europskoj uniji, je novi sustav recipročnih prava u odnosu na sve buduće prijedloge za daljnje usklađivanje. Članice koje ih žele usvojiti trebale bi imati pravo to učiniti. Ali, jednako tako, one koje ih ne žele usvojiti imati će slično pravo. Niti bi Britanija trebala sprječavati tuđu spremnost za daljnjom integracijom, niti bi federalisti trebali nametati svoje stajalište.

Puritanci će se zgroziti nad ovim prijedlozima, te će se složiti da je takav proces stvaranje Europe 'a la carte', ali realnost je da Unija već ima različite razine članstva. Vjerojatnije je da će opstati različitost kao takva naspram nametnute krute ujednačenost neovisno o nacionalnim okolnostima. Bilo bi razumno da britanski pregovarački ciljevi budu koncentrirani na ona područja koja mogu biti ostvarena bez da njezini interesi štete drugim državama članicama.

Bruxelles strahuje da bi druge zemlje mogle bi biti ohrabrene Britanskim pristupom i da bi mogle tražiti istu stvar, ako se Britaniji ustupe zahtjevi. Ako bi se to desilo, to bi samo ukazalo na potrebu reforme cijele Europske unije, kako bi uvjerilo sve članice Europe da su njihovi interesi i težnje nisu prijetnja europskim integracijama.

'U Rimskom ugovoru stoji da su potpisnici 'odlučni da postave temelje sve tješnje unije među narodima Europe'. Nikada ne treba zaboraviti da se Ugovor odnosi na jedinstvo naroda, a ne država u Europi. Naše opredjeljenje u Velikoj Britaniji je u potpunosti u skladu s time. Iako se europske integracije nisu mogle dogoditi bez kontinentalnih zemalja, britanski naglasak na praktičnim postignućima, a ne na političkoj viziji pomogao je poboljšati europski projekt. Nadam se da će to i nastaviti činiti', zaključuje Malcolm Rifkind.

Iva Kornfein

Više o tome:

EurActiv: Britain and the EU: An ever-closer union?