naslovnica imo edc info o portalu kontakt naslovnica o europskoj uniji institucije eu agencije eu-a pravo eu publikacije i dokumenti baze podataka eu hrvatska i eu
Naslovnica > Hrvatska i EU > HR-EU: aktualno
Područje slobodne trgovine jugoistočne Europe već je formirano

KOMENTAR

Rasprave koje se u hrvatskoj javnosti posljednjih dana vode u povodu dokumenta Europske komisije “Zapadni Balkan na putu prema Europskoj uniji: konsolidiranje stabilnosti i poticanje napretka” pobuđuju sumnju u razumijevanje tog dokumenta, kao i ukupnog procesa europskih integracija. Samo spominjanje naizgled prijeteće obnove Jugoslavije ili uspostave carinske unije (sustava koji, uz slobodnu trgovinu između zemalja regije, uključuje jedinstven carinski režim prema trećim zemljama) upućuje na nerazumijevanje postojećeg međunarodnog pravnog okvira. Dok Hrvatska i Makedonija već primjenjuju Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju (SSP), pregovori Europske unije s ostalim zemljama tek su u tijeku. Osim toga, različiti sustavi carina prema trećim zemljama ugovoreni su (ili će biti ugovoreni) u sklopu pristupanja Svjetskoj trgovinskoj organizaciji (WTO). Tako je uspostavljen vrlo različit sustav carina prema trećim zemljama, te će zemlje jugoistočne Europe tek pristupanjem u članstvo EU biti dio carinske unije.

Strah da se nameće stvaranje područja slobodne trgovine jugoistočne Europe posve je neutemeljen iz vrlo jednostavnog razloga što je to područje već uspostavljeno mrežom bilateralnih sporazuma koje su međusobno potpisale sve zemlje regije, uključujući Bugarsku, Rumunjsku i Moldaviju. Za gotovo sve industrijske proizvode i dio poljoprivrednih proizvoda trgovina se obavlja bez plaćanja carina, naravno uz uvjet da ti proizvodi  zadovoljavaju pravila o domaćem podrijetlu.

Riječ je o dokumentu koji se pozitivno odnosi prema napretku, stabilnosti i suradnji u regiji, s izraženom zabrinutosti u vezi s rješenjem statusa Kosova. U dokumentu Komisija procjenjuje napredak koji je postignut u provedbi instrumenata tzv. Solunske agende, imajući u vidu prije svega europska (odnosno pristupna) partnerstva, sudjelovanje zemalja regije u provedbi Europske povelje za mala i srednja poduzeća, pojačanu financijsku pomoć, sudjelovanje u programima Zajednice te napredak na planu Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju kao i provedbe trgovinskih mjera. O tom će dokumentu ministri vanjskih poslova EU i zemalja regije tek raspravljati 10. i 11. ožujka u Salzburgu.

U dijelu dokumenta koji se odnosi na regionalne trgovinske integracije Komisija pozdravlja dovršetak izgradnje mreže bilateralnih sporazuma, kao i rast trgovine između zemalja regije. Referira se na ministarski sastanak u sklopu Pakta stabilnosti, održan u Sofiji u lipnju 2005. godine, na kojem su ministri trgovine zemalja regije dogovorili suradnju u smanjenju necarinskih barijera i harmoniziranju pravila o trgovini uslugama te inicirali proces integriranja postojećih sporazuma u jedinstven regionalni sporazum o slobodnoj trgovini, koji bi stupio na snagu 2007. godine. Komisija podupire taj proces i nudi pomoć u njegovu razvoju, istaknuto je, «u potpunom skladu s kretanjem prema europskim integracijama». Dakle, nikako nije riječ o nametanju neke alternative liberalizaciji u paneuropskom okviru.

Predloženo zaključivanje jedinstvenog sporazuma u određenoj bi mjeri  pogodovalo regionalnoj trgovini, no i postojeći su bilateralni sporazumi u najvažnijim elementima bitno i sadržajno (pravila podrijetla, tehničke zapreke trgovini i slično) već uvelike sukladni. Jedinstveni sporazum ne podrazumijeva ujednačivanje bilateralnih lista osjetljivih proizvoda za koje su carine zadržane, a i sam je Sporazum o slobodnoj trgovini Središnje Europe (CEFTA), iako multilateralan, uključivao specifične i različite bilateralne liste osjetljivih proizvoda za koje su zadržane carine. Ako bi se carine htjele ujednačiti na način koji bi donio povećanje trgovine, svi bilateralni sporazumi morali bi se podići na razinu najliberalnijeg, a to je sporazum između Hrvatske i BiH, kojim su ukinute sve carine. I uz pretpostavku da su za taj potez spremne sve zemlje, to bi zahtijevalo pregovore i prijelazno razdoblje ne kraće od tri do pet godina.

Stoga nije za očekivati da će trgovina unutar regije bitno porasti potpisivanjem multilateralnog ugovora, i to iz dva razloga. Prvo, trgovina je, kako je rečeno, već liberalizirana a za sada se i postojeći bilateralni ugovori ne provode u potpunosti.  Multilateralni ugovor sam po sebi neće potaknuti trgovinu; potrebno je razvijati i druge instrumente, prvenstveno kroz zajedničke projekte. Nadalje, da bi se multilateralni okvir stvarno uspostavio, potrebno je nekoliko godina. Drugo, svakoj od zemalja regije glavni je trgovinski partner EU. Iskustva CEFTA-e govore da ta zona slobodne trgovine nije bitno povećala međusobnu trgovinsku razmjenu jer su zemlje potpisnice bile prvenstveno usmjerene na jačanje suradnje s EU, što je i sastavni dio gospodarskog kriterija iz Kopenhagena.

Treba, međutim, istaknuti da je CEFTA donijela najbolje učinke upravo u zajedničkim pripremama zemalja potpisnica u procesu integriranja u EU, razmjeni iskustava u harmonizaciji zakonodavstva, a istodobno je bila dobra priprema za uključivanje u unutarnje tržište EU. Takav se učinak svakako može očekivati i od daljnjeg trgovinskog integriranja u jugoistočnoj Europi.

Pritom nema bitne formalne i sadržajne razlike između pristupanja novih članica CEFTA-i ili zaključenju posve novog dokumenta. Ipak, prvo je rješenje vjerojatno bolje za imidž zemalja regije jer asocira na institucionalnu i razvojnu razinu bivših članica CEFTA-a, dok bi nov dokument mogao imati negativne konotacije. Isto tako utemeljenih gospodarskih razloga da se Hrvatska založi za smanjenje postojećih kriterija (članstvo u WTO-u i potpisan SSP) za pristup novih članica u CEFTA-u jer to na određeni način sugerira da je riječ o «nižem» obliku multilateralne suradnje. Bolje je poticati zemlje regije da ispune te uvjete  jer brza multilateralizacija sporazuma o slobodnoj trgovini sigurno donosi manje pozitivnih utjecaja regiji nego pogoršanje njezina međunarodnog ugleda kao regije čije članice nemaju izgrađen vanjskotrgovinski sustav prema međunarodnim standardima.

Isto vrijedi u pogledu proširenja područja slobodne trgovine na Moldaviju i Ukrajinu. Uključivanje tih zemalja u CEFTA-u, nakon što potpišu sporazum s EU, bilo bi znatan poticaj njihovoj trgovini s regijom. Dokument Komisije referira se na zaključke spomenutog ministarskog sastanka u Sofiji, koji sadržava ocjene o velikim potencijalima za rast trgovine. Te ocjene, međutim,  zanemaruju utjecaj glavnog integracijskog procesa koji je u tijeku, a to je uspostava slobodne trgovine zemalja regije prema EU, u usporedbi s kojom je ekonomska važnost zaključenja regionalnog sporazuma  manje značajna. S obzirom na snagu njene izvozne ponude, ukidanje carina za uvoz iz Europske unije imat će vrlo velik utjecaj na trgovinu unutar regije. To možemo ilustrirati primjerom hrvatskog izvoza u Bosnu i Hercegovinu. Trenutačno hrvatski izvoznici, kao i izvoznici drugih zemalja regije, imaju povlašten pristup tržištu BiH, a proizvodi iz ostalih zemalja podliježu plaćanju carina. Stoga je udjel BiH u hrvatskom izvozu blizu povijesnog maksimuma i stagnira. Budući da će ta zemlja potpisivanjem SSP-a gotovo potpuno otvoriti tržište proizvodima iz EU, idućih godina neće se poboljšati uvjeti za naš izvoz u regiju – upravo suprotno. Ipak, Hrvatskoj bi, naizgled paradoksalno, dugoročno pogodovalo brzo smanjenje carina u BiH za uvoz iz EU kako se naši izvoznici ne bi našli pred zidom ponovno uvedenih carina kad Hrvatska stupi u punopravno članstvo EU i preuzme njen vanjskotrgovinski režim.

Dio opisanog procesa može se očitati na  grafikonu koji prikazuje utjecaj pristupanja Slovenije i drugih novih članica (EU 9) na trgovinu Hrvatske s tim zemljama.

 Udjel trgovine odabranih zemalja u ukupnom izvozu i uvozu Hrvatske 2004. i 2005. godine

Izvor: Priopćenja Državnog zavoda za statistiku Republike Hrvatske

 

Vidljivo je da se hrvatski uvoz iz Slovenije realno smanjio zbog (među ostalim) slabijeg pristupa Slovenije kao članice EU našem tržištu u usporedbi s prethodnim razdobljem bilateralnog sporazuma. S druge strane, Hrvatskoj je olakšan izvoz u Sloveniju, koja je  preuzela režim potpuno slobodnog uvoza (s iznimkom tri skupine proizvoda) iz jugoistočne Europe; prije je bila nešto veća zaštita poljoprivrednih proizvoda. To vrijedi i za druge nove članice (EU 9). U sličnoj će se situaciji naći trgovina Hrvatske sa zemljama jugoistočne Europe kad postane članica EU.

Stoga je eventualna poruka hrvatskim gospodarstvenicima da je ova regija strateško područje djelovanja pogrešna. Jer, mogao bi ih iznenaditi porast konkurencije iz EU, a izvoznike iz regije moglo bi zateći ponovno uvođenje carina kad Hrvatska pristupi EU. Ipak, s obzirom na to da je izvoz u regiju znatan, postoji način da pojedini poduzetnici održe poziciju na regionalnim tržištima ako se pripreme za konkurenciju iz trećih zemalja. To je moguće postići usmjeravanjem na djelatnosti povezane sa znatnim transportnim troškovima ili na djelatnosti prilagođene specifičnoj lokalnoj potražnji. Postoji i treći način – stjecanje strateške tržišne prednosti putem dugoročnih poslovnih veza i partnerstava, koji će regionalnim poduzetnicima olakšati natjecanje s jakim svjetskim tvrtkama.

Na kraju dolazimo do dijela predmetnog dokumenta Komisije koji bi mogao biti snažan argument u prilog sklapanju multilateralnog sporazuma, a to je mogućnost priznavanja tzv. dijagonalne kumulacije (zbrajanja) podrijetla proizvoda u svim zemljama regije. Kumulacija pravila o podrijetlu proizvoda može potaknuti unutar-regionalnu suradnju. To bi, primjerice, Hrvatskoj omogućilo da, nakon što se BiH uključi u dijagonalnu kumulaciju pravila o podrijetlu robe, u svoje izvozne proizvode ugradi sirovine i dijelove iz BiH i da istodobno održi status domaćeg proizvoda i  tako ostvari slobodan pristup tržištu EU, što sada nije slučaj. To se može ostvariti na dva načina: priključivanjem preostalih zemalja Procesa stabilizacije i pridruživanja kumulaciji pravila o podrijetlu robe ili ubrzanjem njihova zaključivanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanja s EU.

Upravo pitanje kumulacije pravila o podrijetlu robe može predstavljati dodanu vrijednost multilateralnog sporazuma u odnosu na postojeće bilateralne sporazume jer su i zemlje CEFTA-e međusobni sustav pravila o podrijetlu putem nekoliko protokola usuglasile s proširenim sustavom paneuropske kumulacije, a ujedno razvile suradnju carinskih uprava.

Komisija je najavila uključivanje zemalja zapadnog Balkana u dijagonalnu paneuropsku kumulaciju pravila o podrijetlu robe već na Solunskom summitu, ali na tom planu nije postignut gotovo nikakav napredak. U spomenutom novom dokumentu stoji da Komisija priprema priključenje dijagonalnoj kumulaciji pravila o podrijetlu robe za zemlje koje su uspostavile zonu slobodne trgovine s EU (a to su samo Hrvatska i Makedonija). Ostale zemlje trebale bi se kasnije uključiti u nedavno uspostavljen sustav Pan-Euro–Med kumulacije pravila o podrijetlu i to nakon što on doista profunkcionira. Predviđene dvije etape uključivanja u sustav kumulacije pravila o podrijetlu robe mogu, međutim, bitno usporiti proces i zato je u interesu Hrvatske, a naročito ostalih zemalja regije, inzistirati na bržem uvođenju takvog pristupa.

Budući da je slaba carinska infrastruktura jedan od bitnih razloga za sporije priključivanje zemalja regije dijagonalnoj kumulaciji pravila o podrijetlu robe, korak naprijed koji može ojačati međusobnu trgovinu u regiji bila bi i pomoć u jačanju institucija i poboljšanju carinskog sustava.

Nadalje, budući da liberalizacija trgovine u regiji mora biti u funkciji integriranja u Uniju treba ubrzati potpisivanje SSP-a s preostalim zemljama regije kao osnove za stvaranje zone slobodne trgovine s EU. Prema tome, brzo zaključenje SSP-a sa svim zemljama regije, dijagonalna kumulacija podrijetla i nastavak procesa pristupanja u članstvo EU pravi su okvir za poticaj investicijama orijentiranim na izvozno konkurentnu proizvodnju u regiji.

Spomenuti dokument iz Sofije posve pogrešno ocjenjuje da je upravo regionalna trgovinska liberalizacija mehanizam porasta inozemnih ulaganja u regiju posljednjih godina. Ta ocjena ne bi prošla analitički test jer se glavnina porasta investicija odnosi na Bugarsku i Rumunjsku, zemlje koje pristupanjem Europskoj uniji napuštaju ovo područje. Upravo je izvjesnost pristupanja EU tih zemalja bila glavni poticaj investicijama, a ne povlašteni status u trgovini s ostalim zemljama regije, koji nestaje pristupanjem u članstvo EU. S druge, pak strane, gotovo polovina dotoka izravnih stranih ulaganja u zemlje Procesa stabilizacije i pridruživanja posljednjih je godina usmjerena prema Hrvatskoj, što potvrđuje tezu da su glavni čimbenici jačeg dotoka FDI-a gospodarski oporavak i tržišne reforme, perspektive integriranja u EU i smanjeni politički rizik.

Zaključno, preveliko pridavanje važnosti samoj multilateralnoj regionalnoj liberalizaciji  i promatrajući taj proces izvan konteksta integriranja regije u EU može biti pogrešan signal poduzetnicima.

 

Dr. Krešimir Jurlin
Dr. Višnja Samardžija