naslovnica imo edc info o portalu kontakt naslovnica o europskoj uniji institucije eu agencije eu-a pravo eu publikacije i dokumenti baze podataka eu hrvatska i eu
Naslovnica > Hrvatska i EU > HR-EU: aktualno
Bolje ikad nego nikad - Hrvatska kao 28. članica EU-a

Zbog osobito složene borbe protiv korupcije, članstvo Hrvatske u Europskoj uniji bilo je više puta odgođeno, i to ponajviše zbog skepse pojedinih analitičara kako su Bugarska i Rumunjska 2007. godine puno prije ispunjenja svih kriterija i obaveza (prijevremeno) pristupile zajednici, navodi se u članku novinara Jutarnjeg lista Augustina Palokaja kojeg donosi europski informativni portal EurActiv. 

Na dvadesetu obljetnicu od proglašenja neovisnosti, završili su pristupni pregovori koje je Hrvatska vodila šest dugih godina s Europskom unijom. Europska je komisija potvrdila da je Hrvatska ispunila sve potrebne uvjete za primanje u punopravno članstvo. Za dvije godine, točnije 1. srpnja 2013., Hrvatska će formalno postati 28. država članica, čime se granice Unije proširuju za dodatnih 56.595 kvadratnih kilometara, te se Unija se povećava za 4,4 milijuna građana. 

Ipak, hrvatski pristupni pregovori kombinacija su uspjeha i neuspjeha. Naravno, mnogi završetak pregovora smatraju velikim uspjehom - dolazak do zadanog cilja uvijek je uspjeh -  čak i kada se na cilj dođe mnogo kasnije od predviđenog. I oni najskeptičniji 2004. godine, kada je Hrvatska dobila status kandidata, nisu mogli predvidjeti da će se ulazak u Uniju odužiti sve do sredine 2013. godine. 

Međutim, odgovornost za toliku prolongaciju pristupa je svakako podijeljena. Kao prvo, Hrvatska nije bila iskrena i otvorena, te je u svojoj borbi protiv korupcije više puta zataškavala slučajeve i ignorirala preporuke Unije. Kao drugo, Unija koja je napravila veliku grešku sa preranim primanjem Bugarske i Rumunjske u zajednicu (i na tome je izvukla pouku), naknadno je pojačala uvjete za ulazak iduće članice u zajednicu. Moglo bi se reći da se na Hrvatskoj u neku ruku trenirala strogoća uvjetovanja ulaska u zajednicu.  

Tome se može pribrojiti i nevoljkost nekih članica EU-a, 'enlargement fatigue' (zamor od proširenja), i činjenica da su pojedine članice gajile skepticizam prema Hrvatskoj. Sada, kada je Hrvatska na pragu postajanja članicom Europske unije, vrlo je bitno da cijelo društvo podrži taj cilj. 

Hrvatska kao članica 

Uglavnom poznata kao turističko odredište (11 milijuna turista godišnje) i kao relativno uspješna sportska nacija, činjenica jest da hrvatsko članstvo u EU neće imati veliki utjecaj na tu zajednicu. Budući da je brojčano manja od Poljske, ali nadmoćnija od Cipra, Hrvatska je najbliža Irskoj, te će se prema njoj ophoditi po tom modelu (Irske). 

U usporedbi s drugim zemljama Unije, Hrvatsku se ne smatra siromašnom kao što je  Bugarska ili Rumunjska, budući da je njezin BDP po stanovniku iznosi 63 posto prosjeka Unije, što čini taj BDP većim od onog kojeg imaju drugih sedam zemalja članica. Kako nije bogata kao Švicarska ili Norveška, Hrvatska si ne može dozvoliti da ostane izvan Unije. 

Formalno, Hrvatska će imati povjerenika u Europskoj komisiji, u Europskom parlamentu sjediti  će12 hrvatskih predstavnika, a hrvatski jezik će postati jedan od službenih jezika Unije. 

Ulazak Hrvatske u Europsku uniju je jedinstven slučaj u mnogim aspektima. Ona je prva potencijalna zemlja članica na čijem je teritoriju nedavno vođen rat. Također, ona će biti druga zemlja (nakon Slovenije) s područja bivše Jugoslavije koja će postati članica EU-a. 

U svojem nasljeđu, Hrvatska spaja kulturu i tradiciju Mediterana sa srednjom Europom. Njena populacija je uglavnom katolička – glavni poglavar Katoličke Crkve papa Benedikt XVI., tijekom nedavnog posjeta izrazio je potporu hrvatskom članstvu u Uniju. Katolicizam se ponekad spominje kao razlog snažne podrške ulaska u članstvo zemalja poput Austrije, Mađarske, Slovačke i Italije, ali je zato podrška njenom ulasku u Velikoj Britaniji i Nizozemskoj mnogo slabija i ne toliko izražena. 

Prema istraživanju 'Gallup Europe', samo će oko 60 psoto Hrvata tvrditi da religija ima značajnu ulogu u njihovom svakodnevnom životu. Svi ostali narodi u regiji Zapadnog Balkana (s izuzetkom Albanaca), više ističu važnost vjere i vjerske pripadnosti nego hrvatski građani. U prilog toj tezi ide činjenica da je kao predsjednik države izabran Ivo Josipović – i iako agnostik (nevjernik), i dalje slovi kao najpopularniji političar u državi. 

Sada kada Hrvatska završava svoje pregovore, Vlada i druge političke elite imati će zadaću uvjeriti svoje građane u vrijednost i ispravnost članstva u Uniji, a to je vrlo teška zadaća. Predviđa se da će hrvatski državljani glasovati na referendumu u korist ulaska u EU, no većina nema iluzija da će članstvo promijeniti njihove živote. Samo 25 posto hrvatskih građana doživljava članstvo u Uniji kao pozitivnu stvar – međutim, to nužno ne znači da oni će glasovati za njega. Iznenađujuća je činjenica da veću potporu hrvatskom članstvu daju građani zemalja Unije nego sami hrvatski građani. 

'Danke Deutschland' ('Hvala Njemačkoj') 

Hrvatska ima posebne odnose s Njemačkom i mnogi unutar zajednice vide Njemačku kao neku vrstu hrvatskog sponzora unutar EU-a. Već i mnogo ranije, Njemačka je bila najveći zagovornik hrvatske neovisnosti 1992. i bila je spremna priznati njenu neovisnost i bez potpore ostalih članica Unije. 

Takav je potez nakon samo dvije godine njemačkog ujedinjenja bio vrlo riskantan i hrabar. U to su vrijeme mnoge druge države Europe bile vrlo skeptične prema tom njemačkom potezu – smatrajući kako su to pitanja koja mogu biti odlučena isključivo na europskoj razini.  

Hrvatskom se tada orila pjesma 'Danke Deutchland' i u Šibeniku je podignut kip njemačkog ministra vanjskih poslova Hansa Dietricha Genschera. Neki kažu da je jedini put Njemačka možda požalila zbog svog priznanja hrvatske neovisnosti u ljeto 1998. – kada je Hrvatska pobijedila Njemačku u četvrtfinalu Svjetskog nogometnog kupa u Francuskoj. 

Njemačka je i dalje ostala pobornik Hrvatske tijekom pristupnih pregovora. Iako skeptična oko daljnjeg proširenja općenito, Njemačka je ipak bila među onima koji su inzistirali da se Hrvatsku pridruži zajednici,  samo ako i kada će ona biti u potpunosti spremna. 

Ovih '100 posto spremnosti' značilo bi da nakon pristupanja, neće više trebati nadzor u niti jednom svojem sektoru od strane Unije. Ponovno je to jedinstveno u slučaju Hrvatske - naime dvije najnovije članice Bugarska i Rumunjska i dalje imaju pojačan nadzor europskih institucija. Mnoge zemlje članice imaju stav da je ulazak te dvije članice 2007. godine u zajednicu bila pogreška zbog njihove nespremnosti, ali to nitko službeno nikada nije izjavio.

Budući da se Bugarska i Rumunjska smatraju lošim primjerima, težnje Hrvatske su da postane svijetao i pozitivan primjer (zbog toga što je toliko dugo trebalo da završi pregovore). Kada su Bugarska i Rumunjska pristupile Uniji, bio je to ujedno i poziv na pristupne pregovore Hrvatskoj i ostatku Balkana. Međutim, postupno je u Uniji je prevladalo mišljenje da je tako brzo primanje Bugarske i Rumunjske bila velika pogreška koja se neće tako lako ponoviti.

Neki će možda cinično primijetiti kako borba protiv korupcije u Hrvatskoj nije na puno većoj razini u od one borbe u Bugarskoj i Rumunjskoj; no oni trebaju posjetiti zatvor Remetinec u Zagrebu. Cinici primjećuju kako se u ovom se zatvoru nalazi najveća koncentracija menadžera i političara u Hrvatskoj. Dakle, bolje ikad nego nikada. Međutim, Hrvatska još uvijek nije probila lentu i stigla na krajnji cilj.

Iva Kornfein