Unutarnje tržište

Ciljevi


Unutar jedinstvenog europskog tržišta, ljudi, robe, usluge i novac kreću se slobodno kao unutar jedne zemlje. Putujemo kako želimo širom unutarnjih granica EU-a radi posla ili užitka ili, ukoliko tako odaberemo, možemo ostati kod kuće i uživati u širokom spektru proizvoda iz čitave Europe. Premda ga sada uzimamo zdravo za gotovo, jedinstveno tržište predstavlja jedno od najvećih postignuća EU-a. Jedinstveno tržište čini srž današnje Unije. Međutim, kako bi se ono ostvarilo, ustanove EU-a i zemlje članice neprekidno su radile tijekom sedam godina od 1985., kako bi usvojile stotine zakona potrebnih za uklanjanje tehničkih, regulatornih, pravnih i birokratskih prepreka koje su ograničavale slobodnu trgovinu i kretanje. Prema podacima Komisije, Jedinstveno tržište je od 1993., kada je stvoreno, stvorilo nekoliko milijuna novih radnih mjesta te više od 800 milijardi eura dodatnoga bogatstva.

Temelji jedinstvenog tržišta su četiri slobode kretanja - ljudi, robe, usluga i kapitala. Ove slobode su zajamčene u Ugovorom o EZ i čine osnovu okvira jedinstvenog tržišta. U praksi ova prava imaju sljedeća značenja:

  • Pojedinci: pravo na život, rad, studij ili odlazak u mirovinu u drugoj zemlji članici;
  • Potrošači: pojačana konkurencija dovodi do niže cijene, širi izbor robe i viša razina zaštite prava potrošača;
  • Poduzeća: mogućnosti da puno lakše i jeftinije pokrenu posao preko granica.

Temelji unutarnjeg tržišta postavljeni su odredbama članaka 26, prije čl. 14 Poglavlje III,Naslov 1, Ugovora o funkcioniranju Europske unije o uređenju Unutarnjeg tržišta, članka 21, prije čl. 18, Poglavlje II Ugovora o funkcioniranju Europske unije te Poglavlje III, Naslov 4 o slobodi kretanja ljudi, usluga i kapitala, Poglavlje III, Naslov 2 o slobodi kretanja roba, Poglavlje III,Naslov 5 o pitanjima viza, azila, imigracijske i druge politike vezane za slobodu kretanja osoba te čl. 115, prije čl. 94 i čl. 114, prije čl. 95 Ugovora o funkcioniranju Europske unije.

Osnovna načela

Načelo nediskriminacije proizlazi iz Poglavlja II, čl.18, prije čl.12 Ugovora o funkcioniranju Europske unije, koji zabranjuje "bilo kakvu diskriminaciju na osnovi nacionalne pripadnosti", odnosno različit tretman u jednakim okolnostima na osnovi nacionalnosti. Sukladno tome načelu zabranjeno je uvoznu robu tretirati drugačije od domaće. U presudama Suda EZ-a primjena tog načela je znatno proširena te su uključeni i drugi kriteriji, poput jednakosti spolova.

Načelo uzajamnog priznavanja usko je vezano za načelo nediskriminacije. Njime se traži da zakonodavstvo druge države članice ima ekvivalentne učinke onima domaćeg zakonodavstva. Načelo je postavljeno presudom Suda EZ-a iz 1979. godine u slučaju Cassis de Dijon (predmet 120/78) kojom je odlučeno da proizvod koji je u skladu sa zakonom proizveden i stavljen na tržište u jednoj državi članici mora biti prihvaćen i u drugim državama članicama Unije. Iako se to načelo odnosi uglavnom na proizvode, utječe i na druge slobode, a posebno na slobodu pružanja usluga (npr. priznavanje diploma).

Osim načela koje ima neposredan učinak (nediskriminacija) i načela koje je derivirano iz sudske prakse (uzajamno priznavanje), Poglavlje II Ugovora o funkcioniranju Europske unije predviđa i usklađivanje zakonodavstava država članica u mjeri u kojoj to zahtijeva djelovanje unutarnjeg tržišta. Naime, budući da načelo uzajamnog priznavanja nije dostatno bilo je potrebno donijeti direktive za harmonizaciju nacionalnih zakonodavstava.

Temeljne slobode

Sloboda kretanja roba znači da države članice ne smiju postavljati zapreke trgovini robama koje su na zakonit način proizvedene i stavljene na tržište u drugoj državi članici.

Ograničenja su moguća iz razloga:

  • javnog morala,
  • javnog reda
  • javne sigurnosti,
  • zaštite zdravlja ljudi, životinja i biljaka,
  • zaštite nacionalnog blaga, umjetničke ili povijesne ili arheološke vrijednosti, te
  • zaštite industrijskog i trgovačkog vlasništva.

Sloboda kretanja roba nastavlja se na:

  • ukidanje carina i pristojbi s ekvivalentnim učinkom uspostavom carinske unije 1968. godine, te
  • ukidanje količinskih ograničenja trgovine (kvota) i mjera s ekvivalentnim učinkom 1969. i 1974. godine za poljoprivedne proizvode.

Nakon što su ukinute carine i kvote, stvaranje uvjeta za potpuno slobodno kretanje roba predstavljalo je pravi izazov. Naime, različiti nacionalni standardi i pravila, porezne politike, odnosno "netarifne zapreke trgovini", sprječavali su slobodno kretanje roba jer su u nekim slučajevima imali učinak jednak carinama, kvotama i sličnim uvoznim ograničenjima kakva su postojala prije stvaranja carinske unije. Stoga je bilo neophodno donijeti zajednička pravila kvalitete proizvoda imajući u vidu potrebu zaštite potrošača.

Sloboda kretanja osoba znači da se državljani EU mogu slobodno kretati, boraviti i raditi u bilo kojoj članici Unije. U najširem smislu, sloboda kretanja osoba proizlazi iz odredaba kojima se uređuje europsko državljanstvo, koje u načelu daje pravo na kretanje i slobodno prebivanje na području bilo koje države članice.

Ograničenja su moguća iz razloga:

  • zapošljavanja u državnim službama,
  • javnog reda,
  • javne sigurnosti,
  • zaštite zdravlja.

Sloboda pružanja usluga omogućuje poslovnim subjektima (fizičkim ili pravnim osobama) koji u nekoj od država članica pružaju usluge da na privremenoj osnovi ponude svoje usluge u drugim državama članicama EU a da se u njima poslovno ne nastanjuju. Slobodan poslovni nastan omogućuje poslovnim subjektima (fizička ili pravna osoba tj. trgovačka društva, obrtnici i slobodna zanimanja) da obavljaju gospodarske aktivnosti na stabilan i kontinuiran način u jednoj ili više država članica EU. To se također odnosi na slobodu otvaranja zastupništava, predstavništava ili podružnica na području drugih država članica.

Usluge i aktivnosti na koje se primjenjuje načelo slobode pružanja usluga i poslovnog nastana ne smiju biti predmetom diskriminatornih ili restriktivnih mjera, osim onih koje se mogu opravdati općim interesom.

U skladu s tom slobodom, odvjetnici, banke, osiguravajuća društva ili softverske kompanije, na primjer, mogu svoje usluge nuditi na području cijele EU. Na taj način krajnji potrošači koriste prednosti slobodnog kretanja usluga jer mogu odabrati najpovoljniju uslugu iz spektra koji se nudi na unutarnjem tržištu Unije.

Sloboda kretanja kapitala predstavlja slobodu ekonomske i monetarne unije, gospodarskih i privatnih interesnih skupina, fiskalne aspekte, borbu protiv prijevara, kao i vanjske odnose. Njena izrada je od 1. srpnja 1990. predstavljala prvu fazu prema gospodarskoj i monetarnoj uniji koja je kulminirala uvođenjem eura.
Ona se odnosi se na zabranu ograničenja:

  • kretanju kapitala (investicije) i
  • plaćanjima (za robe i usluge).

Osim ograničenja kretanju kapitala između država članica, zabranjena su i ograničenja kretanju kapitala između država članica i trećih zemalja. Međutim, zadržana je mogućnost uvođenja zaštitnih mjera u slučajevima kad kapitalni tokovi u ili iz trećih država mogu uzrokovati ozbiljne poteškoće za ekonomsku i monetarnu uniju.

Zahvaljujući slobodnom kretanju kapitala europski građani i poslovni subjekti imaju slobodan pristup financijskim uslugama u cijeloj Uniji. U tom kontekstu treba posebno istaknuti poreznu evaziju i pranje novca, probleme kojima se posvećuje sve veća pozornost.

Postupak odlučivanja

Većina odluka vezanih za djelovanje unutarnjeg tržišta donosi se postupkom suodlučivanja Vijeća i Parlamenta. Pritom Vijeće odlučuje kvalificiranom većinom. Naime, Jedinstvenim europskim aktom iz 1986. godine proširena je upotreba odlučivanja kvalificiranom većinom upravo radi toga da se omogući usvajanje direktiva koje su bile neophodne za uvođenje unutarnjeg tržišta.

Međutim, za neke je odluke još uvijek potrebna jednoglasnost u Europskom vijeću. To se prvenstveno odnosi na porezna pitanja, slobodu kretanja osoba i prava zaposlenika.

Strategija razvoja

Rimskim ugovorom o osnutku Europske ekonomske zajednice dogovoreno je stvaranje carinske unije i pokretanje projekta usklađivanja nacionalnih zakonodavstava. Carinska unija uspostavljena je 1968. godine i njome su ukinute carine i kvote u trgovini među državama članicama.

Sedamdesete godine 20. stoljeća obilježili su događaji kao što je slom bretonvudskog međunarodnoga monetarnog sustava i naftna kriza, koji su zadali teške udarce gospodarstvima članica tadašnje Europske ekonomske zajednice, potaknuli europesimizam i usporili stvaranje unutarnjeg tržišta.

Početkom 1980-ih donesena je u slučaju Cassis de Dijon presuda kojom je uvedeno načelo uzajamnog priznavanja i rasla je spoznaja da je jedinstveno unutarnje tržište nužan preduvjet međunarodne konkurentnosti europskih gospodarstava.

Usvajajući prijedlog Bijele knjige (Completing the Internal Market - White Paper from the Commission to the European Council, COM(85) 310 final, 14. lipnja 1985.), koju je inicirao tadašnji predsjednik Komisije Jacques Delors, Jedinstvenim europskim aktom 1986. godine određene su mjere koje treba provesti radi stvaranja unutarnjeg tržišta i proširena je primjena odlučivanja kvalificiranom većinom (umjesto dotadašnjeg jednoglasnog odlučivanja). Naime, do 1993. godine bila je predviđena provedba čak oko 270 mjera neophodnih za ostvarenje unutarnjeg tržišta.
Najveći dio planiranog je i ostvaren pa je 1. siječnja 1993. godine uspostavljeno unutarnje tržište EU, a 2002. stvorena je ekonomska i monetarna unija i uveden je euro.U 10 godina postojanja, unutarnje tržište potaknulo je otvaranje 2,5 milijuna novih radnih mjesta te je pridonijelo stvaranju dodatnog bogatstva u vrijednosti od 800 milijardi eura.
Unatoč svojim dosadašnjim postignućima, kreiranje jedinstvenog tržišta još uvijek nije završeno. Stvaranje istinskog jedinstvenog tržišta nije konačan zadatak, nego stalni proces, koji zahtijeva stalan napor, budnost i ažuriranje. Tehnološki i politički razvoj znači da se okruženje u kojem jedinstveno tržište funkcionira mijenja cijelo vrijeme. Postoje značajne praznine u jedinstvenom tržištu, posebno u uslužnim djelatnostima. Trenutno, različiti nacionalni propisi predstavljaju poteškoće za davatelje usluga koji žele uspostave poslovanje u drugim državama članicama ili u pružanju svojih usluga preko granica. Ujedno se radi na novom okviru u području financijskih usluga, što će omogućiti financijskom sektoru EU postignuće svog punog potencijala bez potrebe za pregovaranjem oko nepotrebnih i skupih barijera.


Zaštita jedinstvenog tržišta

Jedinstveno tržište većinom se oslanja na tržišno natjecanje i regulatorna tijela koja trebaju održavati razinu pogodnu za slobodno kretanje robe i usluga. Slobodno kretanje ljudi zajamčeno je Sporazumom iz Schengena (nazvanim po malom gradu u Luksemburgu u kojem je potpisan). Njime se uklanjaju provjere na većini unutarnjih granica EU-a, a jačaju se kontrole na vanjskim granicama EU-a. Slobodno kretanje unutar EU-a ovisi o sigurnim vanjskim granicama. Putovanja bez putovnica zajamčena Schengenskim sporazumom vrijede za 24 zemlje članice EU-a. Pet je zemalja zasad zadržalo nacionalne granične kontrole za putovanja unutar Europske unije: Ujedinjeno Kraljevstvo, Irska i Cipar, te Bugarska i Rumunjska koje su Uniji pristupile 2007. godine.
Uklanjanje prepreka trgovini i slobodnom kretanju velika je prednost za one koji se bave trgovinom ili putuju iz opravdanih razloga. Međutim, kriminalci svih vrsta traže način kako iskoristiti sustav u svoju korist. EU je odgovorila na kriminal bez granica stvaranjem sustava policije bez granica i suradnjom u području kaznenog pravosuđa. Europol, Europski policijski ured, dio je tog odgovora. To je i Schengenski informacijski sustav, pomoću kojeg nacionalna policija razmjenjuje informacije o traženim ili osumnjičenim prijestupnicima. U okviru projekta Eurojust, zemlje članice pomažu višim tužiteljima, policajcima i odvjetnicima u središnjem timu koji radi na borbi protiv organiziranog kriminala.

Institucije

Autorica: Božena Gulija
Izmjene unijela: Jelena Isaković
Datum posljednje izmjene: 12. siječnja 2011.


ispiši