Vanjski odnosi

Politika vanjskih odnosa Unije podrazumijeva upravljanje složenom mrežom bilateralnih i multilateralnih sporazuma koji pokrivaju većinu zemalja i regija svijeta. Pojam "vanjski odnosi" obuhvaća sve aspekte vanjskih poslova EU, osim trgovinske politike i dijela razvojne politike, koja se tiče odnosa sa zemljama u razvoju na području Afrike, Kariba i Pacifika (tzv. ACP zemlje) i koji se već trideset godina temelje na Konvenciji iz Loméa (danas Sporazum iz Cotonoua). Dio djelokruga EU u vanjskim odnosima smanjio se 1. svibnja 2004. nakon ulaska deset novih država u punopravno članstvo.

Kako bi proširila i produbila odnose s drugim zemljama i regijama, EU održava redovite sastanke na vrhu s glavnim partnerima kao što su SAD, Japan, Kanada i odnedavno Rusija, Indija i Kina, kao i regionalni dijalog sa zemljama jugoistočne Europe, Mediterana i Bliskog istoka, Azije i Južne Amerike. Premda su se odnosi sa spomenutim zemljama u početku uglavnom odnosili na trgovinu, s vremenom su se proširili na pitanja ulaganja, gospodarske suradnje, financija, energetike, znanosti i tehnologije te zaštite okoliša, kao i na politička pitanja, poput globalne borbe protiv terorizma, međunarodnog kriminala, trgovine drogom i ljudskih prava.

Uloga EU kao globalnog aktera uvelike je određena velikim izdvajanjima Unije i država članica za programe pomoći zemljama korisnicama na svim kontinentima, koja dosežu šest milijardi eura na godinu, što je otprilike polovina ukupne službene međunarodne razvojne pomoći.

Europske službe za vanjske poslove (EEAS)

Nakon stupanja na snagu Lisabonskog ugovora, Europsko vijeće uvodi ulogu Visokog predstavnika Unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku, koja uz pomoć Europske službe za vanjske poslove (EEAS), upravlja vanjskim poslovima Vijeća, te provodi zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku. 
Europske službe za vanjske poslove ima svoje predstavništvo u 136 zemalja u svijetu, a u njoj će raditi od 5 do 7 tisuća ljudi.

Visoki predstavnik EU-a za zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku

Lisabonskim ugovorom uvedena je i funkcija Visokog predstavnika EU-a koji objedinjuje funkcije dotadašnje institucije Visokog predstavnika za vanjsku politiku i sigurnost i povjerenika za vanjske odnose Europske komisije. Osoba koja obnaša ovu funkciju je i potpredsjednik Europske komisije i koordinira europske akcije na međunarodnom planu. To je, prema odbačenom Europskom ustavu, trebao biti ministar vanjskih poslova EU-a, ali se na zahtjev Britanije odustalo od naziva ministar. Visoki predstavnik predsjeda sastancima Vijeća za opće i vanjske poslove, koji čine ministri vanjskih poslova zemalja članica. Za ostala ministarska vijeća zadržava se rotacijski sustav predsjedanja. Funkciju Visoke predstavnice EU-a za zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku obnaša Catherine Ashton.

Odnosi sa SAD-om

Ti su odnosi u samom središtu politike vanjskih odnosa Unije ponajprije zbog velike trgovinske, gospodarske međuovisnosti - vrijednost trgovine između EU i SAD-a iznosi do 1 milijarde eura na dan. Osim sastanaka na vrhu koji se održavaju svakih šest mjeseci, intenzivni kontakti dviju globalnih sila održavaju se na svim razinama: između poslovnih partnera, potrošača, sindikalista, zaštitara okoliša, ali i u sklopu čestih sastanaka koji okupljaju dužnosnike, ministre i članove Euroskoga parlamenta i Kongresa SAD-a. Način na koji su EU i SAD definirali pitanja od obostranog interesa, npr. u području trgovačkog prava odnosno poštivanja uzajamnih tehničkih standarda, poslužio je kao model za odnose Unije s drugim zemljama, uključujući Japan i Kanadu.

Odnosi s Rusijom, istočnom Europom i središnjom Azijom

Rusija i zemlje Kavkaza i središnje Azije izgradile su posebne odnose s EU, iako nisu i neće imati status kandidatkinja za članstvo. Ti se odnosi temelje na nizu sporazuma o partnerstvu i suradnji, koji uključuju trgovinu, suradnju na području znanosti, energetike, prometa, okoliša i drugih sektora, kao i politički dijalog i zajedničko djelovanje u suzbijanju organiziranog kriminala, trgovine drogom i pranja novca. Tehničku pomoć tim zemljama Unija daje putem Tacisa, programa koji je pokrenut 1991. i čiji proračun za razdoblje 2001.-2006. iznosi 3,14 milijardi eura.

Jugoistočna Europa

U razdoblju od 1991. do 2006. EU je dala 10 milijardi eura pomoći zemljama bivše Jugoslavije i Albaniji. Osim uključenosti država članica Unije u vojne i policijske misije u Bosni i Hercegovini, na Kosovu i u Makedoniji, politika EU prema jugoistočnoj Europi bila je usmjerena na niz sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji bi zemljama regije trebali pomoći da ispune uvjete za članstvo u Uniji. Hrvatska i Makedonija zemlje su kandidatkinje za punopravno članstvo u Europskoj uniji. Pretpristupni pregovori EU-a i Hrvatske otvoreni su u listopadu 2005., dok datum početka pregovora sa Makedonijom još nije utvrđen.

Mediteranske zemlje i Bliski istok

Europska unija pokrenula je Uniju za Mediteran na summitu u Parizu 13. srpnja 2008. Unija ima 43 članice, 27 članica EU-a, 12 mediteranskih članica Barcelonskog procesa i četiri mediteranske zemlje na Balkanu (Albanija, BiH, Hrvatska i Crna Gora), a za sjedište organizacije određena je Barcelona. Jedan od glavnih ciljeva Unija za Mediteran je uspostava zone slobodne trgovine između Unije i Mediterana do 2010. Godine, no napredak je za sada spor i procesu nedostaje politička dimenzija. 
Glavni stupovi u odnosima između EU i mediteranskih zemalja jesu sporazumi o pridruživanju s pojedinim zemljama, kao i financijska pomoć od 2 milijarde eura na godinu u obliku donacija i zajmova.
Dugoročni cilj politike EU prema Bliskom istoku je postizanje sveobuhvatnog mirovnog ugovora. Unija je imenovala posebnog izaslanika za Bliski istok te usko surađuje sa SAD-om i Rusijom kako bi se našlo trajno političko rješenje. Osim toga, EU financira infrastrukturnu i administrativnu potporu Palestincima te na godinu izdvaja 100 milijuna eura pomoći Agenciji UN-a koja skrbi za palestinske izbjeglice.

Europska politika susjedstva

Europska politika susjedstva (ENP) razvijena je 2004. s ciljem izbjegavanja nastajanja novih podjele između Unije i istočnih i južnih susjeda a zbog jačanja prosperiteta, stabilnosti i sigurnosti svih.
EU pruža financijsku i tehničku pomoć za potporu unutar određenih "zajedničkih" područja poput suradnje na političkim i sigurnosnim pitanjima, u pitanjima ekonomske i trgovinske, mobilnosti, okoliša, integracija prometne i energetske mreže ili znanstvene i kulturne suradnje.
ENP uključuje 16 najbližih susjeda - Alžir, Armenija, Azerbejdžan, Bjelorusija, Egipat, Gruzija, Izrael, Jordan, Libanon, Libija, Moldavija, Maroko, okupirani Palestinski teritoriji, Sirija, Tunis i Ukrajina.



Regionalne skupine

Osim bilateralnih odnosa, EU jača i odnose s međunarodnim organizacijama (npr. UN, Vijeće Europe, WTO) kao i s regionalnim udruženjima diljem svijeta (npr. ASEAN). Osim promicanja trgovine i ulaganja te financijske razvojne pomoći, sve veći naglasak stavlja na partnerski pristup u kojemu će biti postignuta ravnoteža gospodarskih, političkih, socijalnih i kulturnih elemenata odnosa s različitim regionalnim udruženjima.

Institucije:

  • Europska komisija: Europska unija u svijetu
    • Vanjski odnosi
    • Razvojna politika
    • Politika prema susjedima
    • Humanitarna pomoć
    • Vanjska trgovina
  • Europski parlament: Odbor za vanjske odnose (AFET),
    • Pododbor za ljudska prava (DROI)
    • Pododbor za zajedničku vanjsku i obrambenu politiku (SEDE)
  • Vijeće EU: Vijeće za opće poslove i vanjske odnose
  • Europska agencija za obnovu (EAR)


Autor: Krševan Antun Dujmović
Izmjenila i dopunila: Jelena Isaković
Datum posljednje izmjene: 29. prosinca 2010. 


ispiši