Zaštita okoliša

Ciljevi i pravni temelji

Osnovni ciljevi i načela provedbe politike zaštite okoliša utvrđeni su u Glavi XX, ranije gl. XIX Ugovora o funkcioniranju Europske unije. Prema čl. 191, ranije čl.174 Ugovora o funkcioniranju Europske unije, politika Unije u području okoliša će doprinijeti ostvarivanju slijedećih ciljeva: 

  • očuvanju, zaštiti i poboljšanju kvalitete okoliša,
  • zaštiti ljudskog zdravlja, razboritom i racionalnom korištenju prirodnih bogatstava te
  • promicanju mjera na međunarodnoj razini kojima se rješavaju regionalni ili svjetski problemi okoliša, a posebno u borbi protiv klimatskih promjena.

Provedba politike zaštite okoliša temelji se na načelu opreza i načelu preventivnog djelovanja, odnosno na načelima da se šteta nanesena okolišu popravlja prvenstveno na samom izvoru i da je plaća zagađivač.
U pripremi svoje politike za okoliš, Unija mora voditi računa o:

  • dostupnim znanstvenim i tehničkim podacima,
  • uvjetima okoliša u različitim regijama Unije,
  • potencijalnim koristima i troškovima akcije ili nedostatku akcije,
  • ekonomskom i socijalnom razvoju Unije kao cjeline i uravnoteženog razvoja svoje regije.

Borba protiv klimatskih promjena

Borba protiv klimatskih promjena glavni je izazov u području zaštite okoliša. Korištenjem fosilnih goriva – ugljena, plina i nafte – u kućanstvima, automobilima i industriji, opterećujemo klimu. Razine emisija ugljičnog dioksida iz tih goriva veće su no što atmosfera može apsorbirati bez podizanja temperature Zemlje. Kako bismo očuvali planet u stanju u kojem ga poznajemo, moramo ograničiti prosječno povećanje temperature diljem svijeta na 2° Celzijusa iznad predindustrijske razine. EU predvodi u borbi protiv klimatskih promjena. Kroz stroge ciljeve za smanjivanje potrošnje energije i emisija unutar Europske unije, postavlja primjer ostatku svijeta. Promiče usvajanje sličnih politika širom svijeta, posebice u industrijaliziranim zemljama i brzo rastućim gospodarstvima.

Međutim, klimatske promjene čine samo jedan dio politike zaštite okoliša. Tijekom nekoliko desetljeća, EU je uspostavila sveobuhvatan sustav zaštite okoliša. Područja obuhvaćena sustavom kreću se od buke do otpada, od zaštite rijetkih vrsta do ograničenja za zagađenje zraka, te od standarda za vodu za kupanje do hitnih odgovora na prirodne katastrofe. Zaštita okoliša može se kontrolirati jednostavnim restrikcijama vezanim za korištenje određenih supstanci ili proizvoda. Međutim, standardi za zaštitu okoliša sve više teže djelovati kao poticaji za korištenje sigurnijih alternativa i poticati proizvođače na uključivanje ekoloških materijala s ciljem osiguravanja mogućnosti maksimalnog recikliranja uz minimalni otpad kada proizvod dosegne kraj svojeg životnog ciklusa.


Postupak odlučivanja

Europski parlament i Vijeće, postupajući u skladu s redovnim zakonodavnim postupkom suodlučivanja iz čl. 192 stavka 1, te nakon savjetovanja s Gospodarskim i socijalnim odborom i Odborom Regije odlučiti će koje mjere treba poduzeti u Uniju kako bi se ostvarili ciljevi iz čl.191.
Iznimno od postupka odlučivanja predviđen u čl. 192 stavka 1 i bez utjecaja na čl. 114, Vijeće jednoglasno, u skladu s posebnom zakonodavnom procedurom i nakon savjetovanja s Europskim parlamentom, Gospodarskim i socijalnim Odboru i Odboru regija, donosi:

  • odredbe prije svega fiskalne naravi;
  • mjere koje utječu na: prostorno planiranje; kvantitativno upravljanje vodnim resursima ili utječu, izravno ili neizravno, dostupnost tih sredstava; korištenje zemljišta, s iznimkom za gospodarenje otpadom;
  • mjere koje značajno utječu na izbor država članica između različitih izvora energije i
  • opću strukturu njezine opskrbe energijom.

Strategija razvoja

Od 1972. godine, kada je Europsko vijeće, nakon Konferencije UN-a o ljudskom okolišu održane u Stockholmu, odlučilo ustanoviti zajedničku politiku zaštite okoliša, postignut je znatan napredak. Danas je zdrav okoliš prepoznat u EU kao temelj dugoročnog prosperiteta i kvalitete življenja, te kao osnova za budući gospodarski razvitak.
Jedan je od temeljnih strateških dokumenata za djelovanje u zaštiti okoliša u predstojećih pet do deset godina Šesti Akcijski program zaštite okoliša u EU, ''Okoliš 2010: Naša budućnost, naš izbor''. Akcijski program ima četiri prioritetna područja: klimatske promjene, očuvanje prirodnih sustava i biološke raznolikosti, utjecaj okoliša na ljudsko zdravlje te održivost prirodnih resursa i upravljanje otpadom. Također, taj program promiče nov strateški pristup postizanju ciljeva politike zaštite okoliša. On se temelji na: poboljšanju provedbe postojećeg zakonodavstva, integriranju ciljeva zaštite okoliša u druge politike EU (sukladno članku 6 Ugovora o EZ-u), poticanju participacije i sinergijske suradnje svih društvenih subjekata kako bi se došlo do najboljih rješenja za okoliš, te promicanju najbolje prakse na području urbanističkog i prostornog planiranja i korištenju zemljišta.
Šesti Akcijski program uklapa se u Strategiju EU za održivi razvoj (pdf) (COM(2001.) 264 final, 15.5.2001.), koja ciljeve zaštite okoliša stavlja u širu perspektivu, razmatra gospodarske i socijalne uvjete, te povezuje okoliš s europskim ciljevima za gospodarski rast i konkurentnost.

Strategija EU 2020 usvojena u lipnju 2010. godine, zajedno sa novim EU akcijskim planom za klimatske promjene kojim se predviđaju mjere vezane uz prioritetno područje klimatskih promjena kao što je smanjenje emisije stakleničnih plinova u Europi za 20 posto do 2020. godine radi usporavanja globalnog zagrijavanja. Ciljevi obuhvaćeni Strategijom EU2020 koji se tiču klimatskih promjena su slijedeći:

  • smanjenje stakleničkih plinova za 20% (ili čak 30%),
  • 20% povećanje energije iz obnovljivih izvora,
  • 20% povećanje energetske efikasnosti.

Sustav trgovanja emisijama EU


Sustav trgovanja emisijama Europske unije prvi je te vrste u svijetu. Taj sustav pomaže Uniji u održanju obećanja o smanjenju emisija ugljičnog dioksida i ostalih tzv. stakleničkih plinova za 8% u odnosu na razinu iz 1990. godine, u razdoblju od 2008.-2012., na što se obvezala potpisivanjem Protokola iz Kyota.
Unutar sustava trgovanja emisijama, Vlade EU-a industrijskim i energetskim poslovnim subjektima izdaju kvote koje ograničavaju količinu ugljičnog dioksida koju smiju emitirati. Poduzeća koja ne iskoriste svoje kvote u potpunosti mogu prodati višak tvrtkama čije emisije premašuju kvote. Kupnjom prava na kvote, tvrtke koje premašuju granicu emitiranja štetnih plinova izbjegavaju plaćanje skupih globa. Prodajom svojih kvota tvrtke osiguravaju sredstva za ulaganje u tehnologiju koja je manje štetna za okoliš. Svaka tvrtka u sustavu donosi svoje odluke na temelju onoga što je najbolje za njezino poslovanje, bez interveniranja Vlade, sve dok se postigne cilj smanjenja emitiranja štetnih plinova.
U budućnosti će u program trgovanja kvotama biti uključeno više poduzeća, uključujući i zrakoplovne kompanije, budući da su one jedan od najbrže rastućih izvora emisija. Osim toga, postupno se povećavaju ograničenja za emisije iz automobila. Bolji standardi gradnje, kojima je cilj smanjiti gubitak topline kroz zidove i prozore, doprinijeti će smanjenju emisija u budućnosti.

Program ekološkog upravljanja i revizije-EMAS

Kako bi pomogla građanima da kupuju ekološki osviješteno, EU je uvela ekološke oznake. Ekološka oznaka se mogu naći na širokom spektru roba i usluga. Svi koji žele saznati posluju li s ekološki osviještenim organizacijama, mogu provjeriti je li njihov dobavljač ili klijent uključen u program EMAS koji je financiran od strane Europske unije (Program ekološkog upravljanja i revizije).
EU Program ekološkog upravljanja i revizije-EMAS je upravljački program koji omogućuje tvrtkama i drugim organizacijama procjenu, izvješće i poboljšanje svojih ekoloških performansi. Izvorno je EMAS na raspolaganju od 1995. godine bio ograničen samo na poduzeća u sektorima industrije, dok je od 2001. EMAS otvoren za sve gospodarske sektore, uključujući javne i privatne usluge. U 2009. Uredba za EMAS je bila revidirana, te je nova Uredba (EC) br. 1221/2009 Europskog parlamenta i Vijeća stupila na snagu 11. siječnja 2010.


Institucije

Sljedeći institucionalni subjekti EU imaju važnu ulogu pri formuliranju politike zaštite okoliša Unije:

  • Europska komisija, to jest, Opća uprava za okoliš, kojoj je danas na čelu povjerenik Janez Potočnik  koji je zadužen za pripremu i nadzor provedbe politike zaštite okoliša u EU,
  • Vijeće EU u sastavu ministara zaštite okoliša, koje se sastaje nekoliko puta godišnje, a dostupna su i izvješća s njihovih sastanaka,
  • Europski parlament, koji je uključen u oblikovanje politike zaštite okoliša putem postupka suodlučivanja i u kojem djeluje poseban Odbor za okoliš, javno zdravstvo i zaštitu potrošača, te
  • Europska agencija za okoliš, zadužena za pružanje pouzdanih informacija nadležnim organima i javnosti o stanju zaštite okoliša.
  • Europska agencija za kemikalije, sa sjedištem u Helsinkiju započela je radom paralelno sa stupanjem na snagu direktive EU-a o kemikalijama (REACH) u lipnju 2007. godine. Glavna zadaća ove agencije je registracija i raspolaganje podacima o ukupno 30 tisuća industrijskih kemikalija što bi trebalo pridonijeti zaštiti okoliša od kemijskog zagađenja.

 

Autor teksta: Igor Vidačak
Izmjene unijela: Jelena Isaković
Datum posljednje izmjene: 11. siječanj 2011.


ispiši