Energija

Ciljevi i područje primjene

Osnovni i obvezujući ciljevi energetske politike EU-a su sadržani u paketu mjera za Energetsku politiku za Europu i Akcijskom planu njihovog provođenja za razdoblje od 2007. do 2012., a kojom je predstavljen paket mjera ozbiljnih i ambicioznih zahtjeva vezanih uz postizanja 20% smanjenje potrošnje energije do 2020. Akcijski plan uključuje mjere za poboljšanje energetske učinkovitosti proizvoda, objekata i usluga, za poboljšanje prijenosa energetske proizvodnje i distribucije, smanjenje utjecaja transporta na potrošnju energije, kako bi se olakšalo financiranje i ulaganja u tom sektoru a s druge strane potaknula i učvrstila racionalna potrošnja.
Također, nekih 80% energije koju EU troši dolazi od fosilnih goriva – ulja, prirodnoga plina i ugljena. Značajan i sve veći dio energije dolazi izvan EU-a. Ovisnost o uvezenome ulju i plinu, koji sada iznose 50%, mogla bi se popeti na 70% do 2030. godine. To će povećati osjetljivost EU-a na smanjenje nabava ili na više cijene koje su rezultat međunarodnih kriza. EU također treba sagorijevati manje fosilnoga goriva kako bi utjecala na globalno zagrijavanje. Napredovati se može kombinacijom uštede energije putem učinkovitije uporabe energije, alternativnih izvora (osobito obnovljivim izvorima unutar EU-a), učinkovitijom uporabom plinskih toplana, koje također proizvode paru i toplinu, većom uporabom biomase od organskih tvari u proizvodnji energije i biogorivima za transport te većom međunarodnom suradnjom.
Nacionalni bi ciljevi trebali posebno proizlaziti iz općeg cilja korištenja obnovljivih izvora energije u uskoj suradnji s državama članicama, uzimajući u obzir jednake i odgovarajuće zajedničke nacionalne početne točke i mogućnosti u odnosu na postojeću razinu mješavine obnovljivih izvora i energenata. Na državi je članici odlučiti o nacionalnih ciljevima – pod uvjetom da svaka država poštuje cilj za ostvarenje najniže razine bioloških goriva – za svaki sektor obnovljivih izvora energije, električne energije, grijanja, hlađenja, bioloških goriva.


Postupak odlučivanja

Ugovor o EU ne definira pravnu osnovu za djelovanje Zajednice u području energetike, pa se energetska politika razvila u okrilju drugih politika (vanjski odnosi, unutarnje tržište, zaštita okoliša, konkurencija). Prijedlogom stvaranja energetske politike EU-a, predstavljenim početkom 2007. godine, ostvarena je uspostava tržišnih (porezi, potpore i shema trgovanja emisijama CO2), tehnoloških (vezano uz energetsku učinkovitost, obnovljive izvore i izvore niske razine ugljika) i financijskih instrumenata provedbe, kao i uspostava vanjske energetske politike. Najnovije izvješće Komisije naglašava kako je i dalje potrebno poduzimati mjere radi ojačavanja sigurnosti opskrbe u EU u cjelini i u svakoj državi članici putem djelotvornih različitih izvora energije i transportnih putova te razvoja djelotvornih mehanizama odgovora na krize na temelju međusobne suradnje; potrebno je ubrzati i razvoj zajedničkog pristupa vanjskoj energetskoj politici koji obuhvaća dijalog i partnerstva između potrošača i proizvođača i između potrošača i tranzitnih zemalja, uključujući putem i organizacije kao što je OPEC. Zbog sve veće potrebe za energijom kao i rastućih cijena energije potrebno je promicati i značajan razvoj energetske učinkovitosti i obnovljivih izvora s ciljem ostvarivanja zadanih ciljeva do 2020. godine.
Budući da ugovorima nije definirana energetska politika, postupak odlučivanja nije jedinstven i ovisi o području – npr., drugačiji je za razvoj infrastrukture, razvoj jedinstvenog tržišta, poticanje energetske učinkovitosti i korištenja obnovljivih izvora energije te suradnje s trećim zemljama. Primjerice, razvoj jedinstvenoga tržišta električne energije i plina razvija se prema načelima pravila razvoja konkurencije, kojima se liberaliziraju tržišta "općeg ekonomskog interesa", prema čl. 86 (2) Ugovora o funkcioniranju Europske unije – prije 90 (3). Te odredbe omogućuju Komisiji uputiti odgovarajuće direktive ili odluke državama članicama. Osnova za razvoj infrastrukture (prvenstveno elektroenergetske i plinske mreže) putem tzv. transeuropske mreže jesu čl. 154-156 Ugovor o funkcioniranju Europske unije. Njima je utvrđeno da su transeuropske mreže (TEN) ključne za razvoj jedinstvenoga tržišta i jačanje gospodarske i socijalne kohezije. Komisija razvija upute (guidelines) kojima definira ciljeve i prioritete, te ustanovljuje projekte od zajedničkog interesa, a Europski parlament i Vijeće odobravaju upute nakon savjetovanja s Gospodarskim i socijalnim odborom i Odborom regija. Iz proračuna Zajednice (proračunska glava TEN, te sredstva strukturnih fondova i Kohezijskog fonda) podržava se razvoj projekata od zajedničkog interesa, a i Europska investicijska banka (EIB) sudjeluje u njihovoj provedbi.

Uvoz ostaje neophodan

Dugoročna sigurnost nabava omogućuje Uniji da ne bude previše ovisna o nekoliko zemalja ili da kompenzira tu ovisnost bliskom suradnjom sa zemljama kao što su Rusija (glavni izbor fosilnih goriva, a potencijalno i struje) i zemlje iz regije Zaljeva. Suradnja s gospodarstvima u razvoju ili nastajanju uključuje ulaganja i prijenos know-howa u proizvodnji i transportu u interesu obiju strana. EU, Bugarska, Rumunjska i sedam zemalja Jugoistočne Europe osnovali su Energetsku zajednicu širom 34 zemlje, tako da će s vremenom pravila energetskoga tržišta biti ista širom cijele zone. EU će imati pogodnost od veće sigurnosti nabava plina i energije koja tranzitira tim zemljama. Energetska tržišta država izvan EU-a djelovat će učinkovitije primjenom pravila EU-a, oslobađajući na taj način sredstva vlade koja se trenutačno koriste za subvencioniranje svih cijena energije, kako bi se omogućila ciljana pomoć onima kojima je najviše potrebna te za ulaganja. Ugovor koji podupire ovu Zajednicu pruža okvir za pomoć u ulaganju od međunarodnih financijskih ustanova.
Na kraju, EU mora postati gospodarstvo s niskom razinom ugljika koristeći manje fosilnoga goriva u industriji, transportu i u kućama te koristeći izvore obnovljive energije za stvaranje struje, topline ili za rashlađivanje zgrada te goriva za transport, osobito za automobile. To pretpostavlja ambiciozni prelazak na energiju vjetra (osobito obalni vjetar), biomasu, hidroenergiju i solarnu energiju te biogoriva od organskih tvari. Sljedeći korak mogao bi biti gospodarstvo utemeljeno na vodiku.
Komisija predlaže nacrt za europsku energetsku strategiju a to je tehnološki plan koji bi obuhvatio cijeli proces inovacija, od početnih istraživanja za ulazak na tržište. Ovaj strateški plan će biti podržan od strane Sedmog okvirnog programa za istraživanje, kojim se predviđa 50% povećanje potrošnje za istraživanja u energetskom sektoru, uz program Inteligentna energija u Europi.


Strategija razvoja

Smjernice razvoja energetske politike dane su Zelenom knjigom za održivu, konkurentnu i sigurnu energiju iz 2006. godine, a usvojilo ih je Europsko vijeće zaključcima iz ožujka 2007. godine. Tada je usvojen i dvogodišnji akcijski plan (2007-2009) za stvaranje zajedničke energetske politike koji je nadopunjen novim energetskim mjerama za period do 2014.godine. Akcijski plan za period od 2007.-2009. je pokrenuo zajedničku europsku energetsku politiku, a to je rezultiralo donošenjem energetskog i klimatskog paketa koji se pretvorio u EU ''20-20-20'' ciljeve te liberalizaciju energetskog tržišta. Za razliku od prvotnog koji se prvenstveno odnosio na održivost i unutarnje tržište, najnoviji akcijski plan za period od 2010.-2014. se prvenstveno odnosi na pitanja sigurnosti opskrbe i razvoja tehnologije. Također, EU je usvajanjem tog klimatsko-energetskog paketa 2007.godine je bilo prvo veće gospodarstvo svijeta koje je usvojilo precizan i obvezujući radni program s ciljem suzbijanja klimatskih promjena.

Hrvatska energetika

Hrvatska, kao kandidat za EU, koristi kapital pretpristupnih fondova kao pomoć pri otklanjanju ratnih posljedica i potporu za daljnji razvoj. Na taj način financira se niz projekata s ciljem unapređenja svih sektora djelatnosti i dostizanja standarda potrebnih da bi postali punopravna članica. U tu svrhu aktivno je više projekata na području energetskog sektora koje financira pretpristupni fond IPA za razdoblje od 2007. do 2013. Hrvatskoj je trenutačno dostupan i program CIP, čiji potprogram IEE (Inteligentna energija u Europi) je namijenjen tehnološkim aktivnostima na području energetike i poticanju akcija na temu obnovljive energije i unapređenja energetske učinkovitosti.

Institucije

Budući da jedinstvena pravna osnova za razvoj energetske politike ne postoji, institucionalni ustroj ovisi o području.
Neke važnije institucije zadužene za energetsku politiku u EU:

  • Europska komisija: Opća uprava za energetiku i promet, popovjerenik za energetiku je Günther Oettinger
  • Europski parlament: Odbor za idustriju, istraživanje i energiju
  • EURATOM
  • AGORES
  • Izvršna agencija za konkurentnost i inovacije (EACI)


Autor: Ana Maria Boromisa
Izmjenila i nadopunila: Dragana Markanović
Datum posljednje izmjene: 19. siječnja 2011.


ispiši