Razvoj

Ciljevi

Politika razvoja je centar vanjskog djelovanja EU, zajedno sa sigurnosnom, vanjskom politikom i politikom trgovine.
Primarni i sveobuhvatni cilj razvojne politike (development policy) EU je iskorjenjivanje siromaštva u kontekstu održivog razvoja, uključujući i postizanje Milenijskih razvojnih ciljeva (MDG). Djelovanje EU u području razvoja temelji se na Europskom Konsenzusu o razvoju, potpisan 20. prosinca 2005. od strane Vijeća, Europskog parlamenta, Komisije i država članica EU.
Uz spomenute ekonomske i socijalne ciljeve, ključan je i politički cilj jačanja demokracije i vladavine prava te promicanje poštivanja ljudskih prava, temeljnih sloboda, mira, ravnopravnost spolova, vladavine zakona, solidarnosti i pravednosti. Europska zajednica je svoj doprinos usmjerila na određena područja intervencije, odgovarajući na potrebe zemalja partnera. Kao najveći svjetski donator službene razvojne pomoći, EU se, u posljednjih nekoliko godina snažno zalaže za poboljšanje učinkovitosti pomoći, što je i rezultiralo usvajanjem ambiciozne Pariške deklaracije o učinkovitosti pomoći u 2005.
U 2005., EU je uvela primjenu pristupa Politike koherentnosti razvoja, koja može ubrzati napredak prema UN-ovim Milenijskim razvojnim ciljevima, u slijedeća 12 područja politike:

  • trgovina
  • okoliš i klimatske promjene
  • sigurnost
  • poljoprivreda
  • bilateralne sporazume o ribarstvu
  • socijalne politike (zapošljavanje)
  • migracije
  • istraživanje / inovacija
  • informacijska tehnologija
  • prijevoz i energiju

Politika koherentnosti razvoja igra ključnu ulogu u jačanju doprinosa EU za napredak zemalja u razvoju prema Milenijskim razvojnim ciljevima. Cilj je povećanje pozitivnog utjecaja tih politika na partnerske zemlje, kao i ispravnost nedosljednosti.


Zajednička vizija razvoja

Europski Konsenzus o razvoju identificira zajedničke vrijednosti, ciljeve, načela i obveze koje će Europska komisija i države članice EU implementirati u svoje razvojne politike, a osobito:

  • smanjenje siromaštva - posebno s naglaskom na Milenijske ciljeve razvoja, potom održivi razvoj, HIV/AIDS-a, sigurnost, sprječavanje sukoba, prisilne migracije, i sl., s ciljem sprovođenja pravične globalizacije.
  • razvoj temeljen na europskim demokratskim vrijednostima - poštivanje ljudskih prava, demokracije, temeljnih sloboda i vladavine prava, dobrog upravljanja, ravnopravnosti spolova, solidarnosti, socijalne pravde i djelotvorna multilateralna aktivnost, posebice kroz UN.
  • zemlje u razvoju imaju odgovornost za vlastiti razvoj - na temelju nacionalne strategije razvijene u suradnji s nevladinim tijelima, te mobiliziranje domaćih resursa. EU pomoć će biti usklađena s ovim nacionalnim strategijama i postupcima.

Pravna osnova i instrumenti provedbe

Premda počeci razvojne politike Zajednice sežu u vrijeme potpisivanja Rimskih ugovora, tek je stupanjem na snagu Ugovora iz Maastrichta 1993. godine uspostavljena pravna osnova (čl. 177-181) za daljnu razvojnu suradnju EU.
Politika razvojne suradnje EU provodi se preko širokog spektra pravnih i financijskih instrumenata koji odražavaju heterogenost odnosa Unije sa zemljama u razvoju. Pravni instrumenti mogu biti unilateralni ili temeljeni na konvencijama odnosno međunarodnim ugovorima.
Unilateralni mehanizmi počivaju, s jedne strane, na čl. 133 Ugovora o funkcioniranju Europske unije, koji se tiče zajedničke trgovinske politike i temelje se na Generaliziranom preferencijalnom sustavu (Generalised System of Preferences - GSP), koji proizvodima iz zemalja u razvoju olakšava pristup zajedničkom tržištu EU, i s druge na čl. 308, koji omogućuje razvoj financijske i tehničke pomoći azijskim i latinskoameričkim zemljama kao i tematske akcije u pomoći u hrani, financijskoj pomoći, borbi protiv AIDS-a itd.
Konvencije odnosno međunarodni sporazumi s trećim zemljama sklapaju se uglavnom na temelju čl. 130 Ugovora o funkcioniranju Europske unije. Ti sporazumi mogu biti multilateralni, kad Zajednicu povezuju s velikim brojem partnerskih zemalja (npr. Sporazum iz Cotonoua), i bilateralni, kad se tiču odnosa između Zajednice i pojedinih zemalja (svaka od zemalja Magreba).
Izdvajanja iz proračuna EU za potrebe razvojne pomoći provode se u skladu sa geografskim i tematskim/sektorskim pristupom. Geografski pristup usmjeren je na tri područja - Mediteran, Aziju i Južnu Ameriku te Južnu Afriku, a pomoć tim područjima pruža se uglavnom u obliku donacija za financijsku, tehničku i gospodarsku suradnju. Sektorski pristup koristi specifične proračunske glave za zemlje korisnice diljem svijeta, pri čemu su najvažniji aspekti pomoć u hrani, humanitarna pomoć i suradnja s nevladinim organizacijama. Osim iz proračunskih sredstava, razvojna suradnja financira se iz dodatnih instrumenata: Europskoga razvojnog fonda (European Development Fund - EDF), koji iz doprinosa zemalja članica financira provedbu svake pojedine konvencije na petogodišnjoj osnovi te Europske investicijske banke (European Investment Bank - EIB), koja daje zajmove u kontekstu svojih vanjskih aktivnosti, Bretton Woods institucija, Afrička banka za razvoj, Afrička unija / Komisija, G-8 i druge.
Koordinacija aktivnosti država članica u razvojnoj politici oslanja se uvelike na rad Opće uprave Europske komisije za razvoj sa generalnim direktorom Fotiadis Fokion (na čelu s povjerenikom Andris Piebalgs), zadužene za formuliranje razvojne politike EU na globalnoj i sektorskoj razini i programiranje korištenja financijske pomoći iz proračuna Komisije za provedbu te politike, a važnu ulogu ima i Odbor Europskoga parlamenta za razvoj, kao i Zajednički ACP-EU parlamentarni odbor.


Autor: Igor Vidačak
Izmjenila i nadopunila: Jelenna Isaković
Datum posljednje izmjene: 21. siječnja 2011.


ispiši