Ribarstvo i pomorska pitanja

Povijest

Ribarstvo je povijesno vrlo dugo prisutno na prostoru zemalja EU i važno je za razvoj i gospodarstvo mnogih malih sredina. Temelj za upravljanje ribarstvom u EU postavljen je Zajedničkom ribarskom politikom (Common Fisheries Policy - CFP). Zajednička ribarska politika izvorno je bila dio Zajedničke poljoprivredne politike (Common Agricultural Policy - CAP), a izdvajanju u zasebnu politiku pridonio je ulazak u Uniju zemalja sa znatnim ribarskim flotama i morskim resursima te potreba rješavanja novih specifičnih problema, poput očuvanja zaliha ribe i reguliranja međunarodnih odnosa nakon uvođenja gospodarskih pojaseva.

Pravna osnova

Pravna osnova za Zajedničku ribarsku politiku temelji se na čl. 38 do 44 (prije čl.32-38) Ugovora o funkcioniranju Europske unije. Unija će definirati i provoditi zajedničke poljoprivredne i ribarske politike. Unutarnje tržište će se proširiti na poljoprivredu, ribarstvo i trgovinu poljoprivrednim proizvodima. "Poljoprivredni proizvodi" podrazumijevaju proizvode biljnog podrijetla, stočarstva i ribarstva te proizvode prve faze obrade koji se izravno odnose na te proizvode. Spominjanje zajedničke poljoprivredne politike ili poljoprivrede, a upotreba izraza 'poljoprivrednih', će se također shvatiti da se odnosi na ribarstvo, uzimajući u obzir specifičnosti ovog sektora.
Ciljevi zajedničke ribarske/poljoprivredne politike moraju biti:

  • povećati produktivnost promicanjem tehničkog napretka i osiguravanjem racionalnog razvoja poljoprivredne proizvodnje i optimalno iskorištavanje proizvodnih faktora, posebno radne snage;
  • osiguranje pristojnog životnog standarda poljoprivredne zajednice, posebno kroz povećanje pojedinačne plaće zaposlenih koji se bave poljoprivredom;
  • stabiliziranje tržišta;
  • osiguranje dostupnosti opskrbe;
  • osiguranje zaliha za potrošače po razumnim cijenama.

Definicije i instrumenti Zajedničke ribarske politike


Ribarska industrija EU-a druga je po veličini u svijetu. Godišnje osigurava oko 7.3 milijuna tona ribe. Ribarstvo i industrija prerade ribe zapošljavaju više od 400.000 ljudi. Provjere od strane službenika za kontrolu ribarstva sprječavaju prekomjerno izlovljavanje ribe.
Prioritet ribarske politike EU-a je postići ravnotežu između osiguravanja konkurente ribarske industrije s jedne i održivih ribljih zaliha te održivog pomorskog eko-sustava s druge strane. Za razdoblje od 2007.-2013. godine, Europski ribarski fond ima na raspolaganju 3.85 milijardi eura koje se mogu potrošiti na prioritete postavljene od strane zemalja članica, temeljene na njihovim vlastitim odlukama o tome što im je naviše potrebno. Novac se može iskoristiti za morsko i slatkovodno ribarstvo, akvakulturu, organizacije proizvođača, sektor procesiranja i marketinga, te za ekonomsku diverzifikaciju u ribarskim zajednicama.
Najvažnija područja djelovanja zajedničke ribarske politike su:

  • utvrđivanje pravila kako bi se osiguralo ribarstvo Europe suodrživo te ne štetno za morski okoliš (fishing rules)
  • omogućavanje nacionalnim vlastima pristup alatima za provedbu tih pravila te kažnjavanje počinitelja (vidi fisheries controls)
  • praćenje veličine Europske ribarske flote i sprječava širenja dalje (vidi fishing fleet)
  • financiska pomoć i tehničke podrške za inicijative koje mogu doprinijeti višoj održivosti industrije (vidi European Fisheries Fund)
  • pregovori u ime EU sa međunarodnim organizacijama za ribarstvo i sa ne-EU zemaljama širom svijeta (vidi međunarodni ribolov)
  • pomoć proizvođačima, prerađivačima i distributerima pri dobijanju fer cijena za svoje proizvode te osiguranje da potrošači mogu vjerovati plodovima mora koje konzumiraju
  • podrška razvoju dinamičke EU akvakulture (ribe, plodova mora i farmi algi) (vidi aquaculture)
  • financiranje znanstvenih istraživanja i prikupljanja podataka, kako bi se osigurala dobra osnova za politiku i donošenje odluka (vidi istraživanje i prikupljanje podataka)

Zajednička ribarska politika (CFP) posljednji put reformirana je u 2002. Reforma je imala nepobitnu ulogu u uspostavljanju većih odgovornosti sektora europskog ribarstva.

  • Dugoročno upravljanje resursima: dionice voda Zajednice koje su najviše iskorištene ili najugroženije, sada su stavljene pod višegodišnje planove sastavljene na temelju znanstvenih savjeta.
  • Sudjelovanje sektora europskog ribarstva u upravljanju resursima: Regionalno savjetodavno vijeće okuplja različite sudionike, u svakoj pomorskoj regiji ili za određeno ribarstvo, koji sudjeluju u razvoju projekata Europske komisije.

CFP'S nedostatci

Reforma iz 2002. godine nije postigla sve svoje ciljeve. Njen glavni neuspjeh je preveliko izlovljavanje koji je najveći problem ribarstva Europske unije:

  • ulov od 88% u vodama Zajednice prelazi kapacitete obnove,
  • veliki broj ulova mladih primjeraka, ulovljenih prije nego što su dostigli spolnu zrelost.

Izlovljavanje proizlazi prvenstveno iz velikih kapaciteta Europske ribarske flote. Postoji previše plovila za ribolov. Za ribare to znači niže prihode ili čak ekonomske gubitke, što povećava njihovu osjetljivost na cikličke krize (cijene goriva, smanjenje kupovne moći), kao i njihovu ovisnost o javnim podršku.
Komisija je provela daljnju reformu Zajedničke ribarske politike kako bi učinkovitije osigurala ekonomsku održivost europske flote, očuvanje ribljih zaliha, integrirajući se s pomorskom politikom u pružanju kvalitetne hrane za potrošače, sa dokumentom reforme CFP (SEC(2010)428 final, 16.4.2010).

Faze reforme

  • Travanj 2009. - Objava Europske komisije - Zelena knjiga o reformi Zajedničke ribarske politike.
  • Travanj 2009. do 31. prosinca 2009. - Opće savjetovanje sektora i javnosti u cjelini.
  • Tijekom 2010. - Objava rezultata konzultacija.
  • Tijekom 2011. - prijedlog zakona.

Europska komisija priprema reformu Zajedničke ribarske politike kako bi se prilagodila nastalim promjenama i novim izazovima za taj sektor. Reformiran CFP je na snazi od 2013.
Europska komisija želi vidjeti obnovljene prosperitete za sektor ribarstva povratkom na eksploataciju zdrave i obilne zalihe. Europska komisija želi da europski proizvođači igraju važnu ulogu u opskrbi europskog tržišta plodovima mora, te na kraju, postizanje ravnoteže između kapaciteta flote i raspoloživih resursa.
Prioriteti Europske Komisije po pitanju reforme CFP:

  • smanjenje prevelikih kapaciteta flote, razvijanje mehanizama prilagodbe flote količini raspoloživih resursa,
  • refokusiranje glavnog cilja CFP-a na održavanju zdravih, održivih i iskoristivih zaliha,
  • prilagodba orijentacije upravljanja ribarstvom iz današnje centralizirane kontrole od strane Vijeća ministara ribarstva, koja donosi sve odluke, prema regionalnoj (ali ne i nacionaliziranoj) provedbi načela utvrđenih na razini Zajednice,
  • uključivanje sektora dalje u upravljanju resursima i provedbi ribarske politike, na primjer, kretanje ka rezultatima na temelju upravljanja,
  • razvijanje kulture u skladu s propisima koje obvezuje sektore i zemlje članice da primjenjuju učinkovitije mjere CFP
  • razvijanje jednostavnije i jeftinije politike s neposrednom blizinom u donošenju odluka.

Kako bi osigurala poštivanje ograničenja vezanih za ribarstvo, postavljenih u interesu dugoročnog očuvanja zaliha ribe, EU je 2005. godine osnovala Agenciju za kontrolu ribarstva Zajednice. Agencija čije je trenutno sjedište u Vigo u Španjolskoj. Agencija koordinira provedbu pravila za sprječavanje prekomjernog izlovljavanja ribe i zaštitu drugih oblika morskog života. Osim toga, ona osigurava obuku za inspektore i organizira zajedničko postavljanje inspektora iz više država članica Unije.

Sporazumi o partnerstvu i ribarstvu s trećim državama

Ribarski sporazumi sa zemljama izvan EU-a i pregovori unutar regionalnih i međunarodnih ribarskih organizacija osiguravaju sprječavanje prekomjernog izlovljavanja ribe, ne samo u vodama EU-a, već i u onima iz čitavog svijeta. Istovremeno ribarima EU-a pružaju pristup ribi u udaljenim vodama. Zemljama u razvoju EU plaća za pravo pristupa, a novac dobiven tim putem uvelike se ulaže u ribarske industrije tih zemalja te u izgradnju njihovih ribljih zaliha.
U sklopu reforme treba spomenuti obavijest kojom se predlaže integriran okvir za partnerske sporazume o ribarstvu s trećim državama. Tamo gdje su ribarski interesi tradicionalno zajednički i odnosi kvalitetni, naročito u slučaju susjednih obalnih država, EU treba konsolidirati te odnose trajnim sporazumima. U pogledu bilateralnih odnosa, koje obilježavaju ekonomske, socijalne ili institucionalne razlike, EU će putem Sporazuma o partnerstvu u ribarstvu (Fisheries Partnership Agreements - FPA) ojačati suradnju i osigurati primjenu održive ribarske politike te racionalnog i odgovornog korištenja resursa, koje je u dugoročnom interesu svih zainteresiranih strana.
Sporazumi o partnerstvu u ribarstvu jedna su od osnova eksterne dimenzije CFP-a u pogledu prinosa uspostavi uvjeta za održivo ribarstvo izvan voda EU. Reformom se predlaže primjena procedura i instrumenata zasnovanih na takvim sporazumima kako bi se iscrtao integriran i obvezujući okvir politike EU prema obalnim državama s kojima ima odnose u ribarstvu.
Kako se takvi sporazumi uglavnom sklapaju sa zemljama u razvoju, treba procijeniti nacionalnu ribarsku politiku koju definira sama obalna država, potrebe obalne države za održivim razvojem vlastitog ribarskog sektora u okvirima lokalnog gospodarstva i financijska sredstva koja bi EU pružala obalnoj državi. Nakon znanstvene i tehničke procjene potencijala iskorištavanja ribarskih zaliha u vodama pojedine obalne države, sljedeći korak je utvrđivanje postoje li uvjeti pristupa višku koji bi mogle iskorištavati flote drugih država te udio u višku koji su obalne države spremne dodijeliti ribarima iz EU. Potom se definiranju zajednički interesi i odgovarajuće mjere i modaliteti njihove primjene i procjene, te se postavlja institucionalni i pravni okvir koji precizira obveze obiju strana.
Akvakulturom se može nadoknaditi smanjenje zaliha divlje ribe. Već sada 20% ukupnog izlova Europske unije dolazi iz uzgajališta riba. Mekušci, školjke, potočna pastrva i losos spadaju u najvažnije proizvode akvakulture, no u nekim zemljama važno mjesto zauzimaju i šaran i deverika. Akvakulturna industrija EU-a raste sporije od industrije ostatka svijeta. Europska komisija razmatra uvođenje dodatnih koraka za razvoj potencijala ove industrije. Ključni izazovi uključuju manjak prostora i vode dobre kvalitete, te visoke standarde zaštite javnog zdravlja i okoliša. Europska akvakultura prednjači u održivom razvoju u svijetu, i po pitanju socijalnih učinaka i učinaka na okoliš, no to otežava tržišno natjecanje s proizvođačima iz drugih zemalja, posebice iz Azije i južne Amerike.
EU ima više mora nego kopna te predstavlja najveći svjetski pomorski teritorij. Ima ukupno 1200 luka, a oko 90% ukupne vanjske trgovine i 40% unutarnje obavlja se morskim putem. Trgovačka flota Europske unije najveća je na svijetu. Pomorske regije sačinjavaju više od 40% bruto domaćeg proizvoda EU-a, a u njima živi 60% populacije Unije. Oko 5% BDP-a dolazi izravno iz pomorskih industrija i usluga. Broj je puno veći kada se uzmu u obzir neizravni doprinosi iz drugih sektora, poput turizma. Kako su ribarska politika i politika zaštite okoliša već neko vrijeme percipirane kao dvije strane iste medalje, EU sada preuzima šire gledište kako bi obuhvatila sve koristi našeg pomorskog prostora. Cilj je ojačati europska pomorska istraživanja, tehnologiju i inovacije. To se uklapa u Lisabonsku agendu za veći broj kvalitetnijih poslova i rast, te u Unijinu posvećenost osiguravanju da gospodarski razvoj ne ugrožava održivost okoliša. Integrirana pomorska politika obuhvaća pomorski prijevoz, konkurentnost kompanija u pomorskom sektoru, zapošljavanje, znanstvena istraživanja, ribarstvo i zaštitu morskog okoliša. Kako bi naglasila važnost ovog sektora, Europska komisija je 20. svibnja proglasila Europskim danom pomorstva. Prvi Europski dan pomorstva obilježen je 2008. godine.

Akcijski plan za ribarstvo u Sredozemlju

Sredozemno je more vrlo specifično: ima male i razmjerno stare brodove, brojna mala pristaništa raznolikim vrstama riba, raširenost poluprofesionalnog ribolova, loše organizirano tržište te često poklapanje turističkih, ribarskih i akvakulturnih područja. Sredozemno more je Uniji i ekonomski razmjerno neprivlačno jer je riječ o relativno plitkom, malom, zatvorenom moru, ne previše bogatom ribljim fondom, koje je važno prvenstveno obalnim državama.
Uobičajene ciljeve ribarske politike teže je provesti na Sredozemlju nego u drugim područjima EU zbog država nečlanica, koje nemaju tradiciju organiziranog i strukturiranog upravljanja ribarstvom te zbog nedovoljno razvijene multilateralne suradnje. Stoga su se od samog početka neke mjere CFP-a tu provodile drugačije ili sa zakašnjenjem u odnosu na ostatak Unije.
U listopadu 2002. godine u Bruxellesu je predstavljen Akcijski plan za očuvanje i održivo iskorištavanje ribljih resursa u Sredozemnom moru u sklopu CFP-a (COM(2002) 535 final, 9. listopada 2002.). Naglašava se uloga vodstva EU putem inicijativa koje bi potaknule i unaprijedile suradnju u ribolovu i akvakulturi između Unije i zemalja koje nisu njezine članice.
Komisija je oformila Regionalno Savjetodavno vijeće za Mediteran (CCR-MED) kako bi se produbilo sudjelovanje interesnih skupina u donošenju politika za ribarstvo. Na konstitutivnoj generalnoj skupštini održanoj u Rimu na 1. travanj 2009. u prisustvu predstavnika Europske komisije i nacionalnih vlasti, članovi Opće skupštine jednoglasno izabralu su Mourad Kahoul na položaj predsjednika.

Institucije

U području ribarske politike EU djeluju sljedeće institucije:

Autor: Vladimir Bosiljevac
Izmjene unijela: Jelena Isaković
Datum posljednje izmjene: 17. siječnja 2011.


ispiši