Iako je socijalist, odnosi novog francuskog predsjednika i Francoisa Hollandea i njemačke kancelarke Angele Merkel, vjerojatno će ostati u okvirima Gaullističke strategije – strategije održavanja europske moći u svijetu i jakog utjecaja Francuske u Europi, tvrdi George Friedman, politolog i osnivač Stratfora, američke globalne obavještajne kompanije koja se bavi geopolitičkim analizama.

'Novi politički lideri nisu osmislili i izmislili nove nacionalne strategije. Umjesto toga, oni prilagođavaju već postojeće nacionalne strategije danom trenutku', kaže Friedman. François Hollande 15. je svibnja bio inauguriran za predsjednika Francuske, te je ubrzo nakon polaganja zakletve otputovao u Berlin, u službeni posjet njemačkoj kancelarki Angeli Merkel.

Na tom su državničkom posjetu održane rasprave o štednji u državama članicama i budućnosti Europske unije. Međutim, temeljni problem ostaje neriješen, a o njemu se vjerojatno neće raspravljati: francuska borba za dominantnu ulogu u europskim poslovima u vrijeme njemačke nadmoći.

Dva su događaja oblikovala modernu francusku strategiju. Prvi je bio poraz Napoleona 1815. godine i pojava Velike Britanije kao dominantne svjetske pomorske i vodeće europske imperijalističke sile. Ipak, ta događanja nisu umanjila ni francusku pomorsku i imperijalističku moć, ali su je znatno ograničile. Nakon tog poraza, Francuska se nije više mogla takvom snagom suprotstavljati Britaniji, te je morala naći temelje za suradnju – i uz to je bila primorana završiti nekoliko stoljeća dugo neprijateljstvo i prevladati nepovjerenje.

Drugi se događaj odigrao 1871. godine, kada je Prusija pobijedila Francusku i zavladala  Ujedinjenim Njemačkim Državama. Nakon tog poraza, Francuska je morala prihvatiti, ne samo gubitak njemačkog teritorija, nego i prisutnost neprijateljskih snaga na svojoj istočnoj granici. Od tog trenutka, strateški problem Francuske je postojanje jedinstvene (ujedinjene) Njemačke.

Francuska je imala značajne vojne sposobnosti – možda čak jednake (ako ne i veće) kao Njemačka. Međutim, francuska strategija odnosa prema Njemačkoj bila je izgradnja strukturnih savezništava uperenih protiv nje. Prvo se povezala sa Velikom Britanijom – ne toliko zbog njezinog geostrateškog položaja i teritorija, koliko zbog činjenice da bi britanska mornarica mogla blokirati Njemačku i odvratiti je od mogućeg rata (napada). Drugi je saveznik bila Rusija, koja je svojom veličinom mogla ugroziti Njemačku sa dva fronta, ukoliko bi došlo do rata. Između ta dva saveza, sa Britanijom i Rusijom, Francuska je smatrala da se tada treba baviti  svojim strateškim problemom.

No, to nije bilo posve ispravno. Kombinacija snaga sa kojom se suočila Njemačka, uvjerilo je Berlin da mora učiniti prvi korak (napasti), eliminirajući jednog neprijatelja, kako se ne bi suočila  sa ratom na dvije fronte. U oba svjetska rata, Njemačka je pokušala eliminirati Francusku.

U Prvom svjetskom ratu je to gotovo i uspjela – ali se Francuska uspjela spasiti na Drugoj bitci kod Marne. Nijemci su iznenadili Francuze, a možda čak i sami sebe, odbivši Rusiju, Francusku i Britaniju na obje fronte. Slabljenjem Rusije, Njemačka je imala nove jedinice dostupne za napad na Francusku. Intervencija Sjedinjenih Američkih Država promijenila je  ravnotežu rata i spasila Francusku.

U Drugom svjetskom ratu, bila je postavljena ista konfiguracija snaga i donošene su iste odluke. Ovaj put nije bilo 'čuda na Marni', a Francuska je poražena i okupirana. Opet je spašena od strane anglo-američkih snaga, koje su zaposjele i oslobodile Francusku, dovođenjem na vlast čovjeka koji je definirao francusku nacionalnu strategiju.

Charles de Gaulle je uvidio da se Francuska ne može natjecati sa Sjedinjenim Američkim Državama i Sovjetskom Savezu na globalnoj razini. Istodobno, on je htio da Francuska zadrži svoju sposobnost da djeluje neovisno od dviju glavnih sila. Dio motivacije, bio je dakako, nacionalizam. Drugi je dio bilo izrazito nepovjerenje prema Amerikancima.

Temelj poslijeratne američke i europske obrambene politike bilo je ograničavanje širenja utjecaja Sovjetskog Saveza. Strategija je utemeljena na pretpostavci da bi, u slučaju sovjetske invazije, europske snage potpomognute Amerikancima, zadržale Sovjete – dok Sjedinjene Države ne dovedu vojno i oružano pojačanje. Sjedinjene Američke Države su (kao posljednje rješenje) zajamčile da će iskoristiti nuklearno oružje kako bi blokirali Sovjete.

De Gaulle nije bio uvjeren u američko jamstvo, između ostalog, zbog toga što takvo rješenje nije smatrao racionalnim. Sjedinjene Države su imale svoje interese u Europi – ali oni nisu bili egzistencijalni.

De Gaulle nije vjerovao da će američki Predsjednik riskirati nuklearni protunapad na Sjedinjene Države da bi spasio Njemačku ili Francusku. Postojala je mogućnost da Amerika riskira konvencionalne snage, ali one ne bi bile dovoljne – to je smatrao De Gaulle.

De Gaulle je vjerovao da, ako bi se Zapadna Europa oslanjala na američku hegemoniju bez neovisne europske sile, Europa bi u konačnici mogla pripasti Sovjetskom Savezu. Ujedno je i  američko jamstvo tumačio kao obmanu.

I to nije bilo iz razloga što je bio pro-sovjetski naklonjen – naprotiv, jedan od njegovih prioriteta o preuzimanju vlasti 1945. godine bilo je blokirati (i iskorijeniti) komunizam. Francuska je imala snažnu Komunističku partiju, čiji su članovi imali značajnu ulogu u otporu protiv nacista.

De Gaulle je mislio da bi komunistička vlast u Francuskoj značila kraj samostalne Europe. Zapadna je Njemačka, uhvaćena između komunističke Francuske potpomognute sovjetskim oružjem i Crvene armije na istoku, bila izolirana i nemoćna, što bi potaknulo Sovjete da u kratkom roku nametnu hegemoniju.

Za de Gaullea, sovjetska ili američka hegemonija predstavljale su anatemu za francuske nacionalne interese. Europa pod američkom hegemonijom može biti benigna, ali i rizična, jer se de Gaulle bojao da se Sjedinjenim Državama ne može vjerovati kada je u pitanju europska sigurnost.

Američki su interesi za održavanje ravnoteže moći u Europi, bili jednaki britanskim. Kao što se ni Britanci nisu u Napoleonskim ratovima, tako se niti Amerikanci nisu upustili u borbu, dok god Europa nije prvi put krvarila zbog Sovjetskog napada. Sa de Gaulleove točke gledišta, to je ono što je Amerika učinila u Prvom svjetskom ratu i opet u Drugom svjetskom ratu, invazijom na Francusku sredinom 1944. godine, kako bi se obračunala sa nacističkom Njemačkom.

Međutim, De Gaulle nije krivio Sjedinjene Države za to, nego je iznad svega razumio značenje nacionalnog samo-interesa (tvrdeći kako je američki nacionalni interes bio identičan francuskom).

Ipak, shvatio je da Francuska sama ne bi mogla izdržati napad Sovjeta. Također je znao da se, niti Zapadni Nijemci, a niti Velika Britanija, ne bi mogle lako uvjeriti da sklope savez sa Francuskom, koji bi bio konstruiran kao ujedinjeno zajedništvo koje bi služilo za obranu kontinenta.

De Gaulle je pristao na drugu opciju, koja je sadržavala razvoj nezavisne vojne sposobnosti dovoljne da odvrati Sovjetski napad na francuski teritorij, bez pomoći Amerike. Ključan element bio je razvoj neovisnog nuklearnog oružja koje bi, u slučaju napada, moglo razoriti sovjetske snage. Nepovjerljiv prema Amerikancima, predsjednik se nadao da bi francuski nuklearni arsenal bio dovoljan za odvraćanje Sovjeta sa područja Rajne (ako bi napali Zapadnu Njemačku).

No, središte de Gaulleova razmišljanja bila je dublja ideja. U 'zamci' između Amerikanaca i Sovjeta, u napola fragmentiranoj Europi, gdje jednom polovicom dominiraju Sovjeti, a drugu polovicu dijeli američka dominacija NATO-om, vidio je sudbinu Francusku u rukama dviju supersila, a niti jednoj nije vjerovao.

Nije imao osobito povjerenja niti u druge europske nacije, ali je bio uvjeren da bi trebala postojati i treća sila u Europi (koja će ograničiti moć Amerikanaca i Sovjeta) kako bi se Francuska osigurala.

Pojam europske alternative ne proizlazi isključivo iz de Gaulleovih strateških analiza. Uspostavljanje dubokih veza kroz sigurnosni savez (eventualno pod upravom NATO-a) i neka vrsta ekonomske unije, bio je razmatran od strane cijele Europe. A osobito je bio privlačan samoj Francuskoj, koja je takav savez vidjela kao način da se okonča krug nasilničkog natjecanja započetog još 1871. godine.

De Gaulle je podržavao ekonomsku integraciju, kao i nezavisne europske obrambene sposobnosti. Ali je, a priori, odbijao svaku ideju koja bi Francusku mogla zakinuti za dio njezinog  suvereniteta. Ugovori potpisani od strane europskih naroda mogli su se definirati, redefinirati, a ako bi bilo potrebe i napustiti. Konfederacija ili federacija je značila prijenos suvereniteta i gubitak donošenja odluka na nacionalnoj razini, te nemogućnosti da se povuče iz zajedništva i nemogućnost da se izbaci iz djela ugovora.

Također je imao prigovor na strukturu NATO-a, jer je u Savezu bio ograničen francuski suverenitet. Vojni odbor NATO-a je efektivno bio u zapovjedništvu vojnih snaga konstitutivnih naroda, te je u vrijeme rata, NATO-ov vrhovni zapovjednik savezničkih snaga u Europi – uvijek bio Amerikanac – čime je automatski bio i vrhovni zapovjednik.

De Gaulle se nije protivio u načelu NATO saveza u cjelini, i Francuska je ostala njegova članica, ali nije mogao prihvatiti da će francuski vojnici biti automatski vezani za  opće, međunarodne ratne planove ili da će automatski biti pod zapovjedništvom nekoga tko nije bio francuske nacionalnosti. On je smatrao kako bi vojno-obrambene odluke trebale dolaziti od strane Francuske države – kada i ako za to dođe vrijeme.

U tom smislu, de Gaulle se razlikovao od ekstremnih viđenja europskih 'integracionalista', koji su vjerovali da će se na kraju formirati Sjedinjene Europske Države. Kao što je to bio slučaj i sa   Britanijom (za koju se vjerovalo da će uvijek slijediti svoje interese bez obzira na Ugovor), francuski je predsjednik bio otvoren za savez suverenih europskih država, ali ne i na stvaranje federacije u kojoj bi Francuska bila samo pokrajina.

De Gaulle je razumio slabosti saveza, koji će u budućnosti postati Europska unija – bila je to dominacija nacionalnih interesa. Bez obzira od koliko se nacija sastojao savez ili unija, tako dugo dok su nacionalni vođe odgovorni za svoju naciju, integracije nikada neće biti u vrijeme krize – ali bi moglo doći do krize mješovite suverenosti.

Međutim, de Gaulle je sa Francuskom želio igrati dominantnu ulogu u europskim pitanjima, a znao je da bi to bilo moguće samo u savezu sa Njemačkom. Bio je uvjeren (možda i pogrešno), da će obzirom na psihološke posljedice Drugog svjetskog rata, Francuska nadvladati u bilateralnom odnosu.

Nasljednici de Gaullea prihvatiti su njegovo nastojanje da Francuska nastavi težiti jačanju svojih vlastitih interesa, ali ne i njegovu opsjednutost suverenitetom. Preciznije, stvorili su strategiju koja se činila da proizlazi iz de Gaulleove logike. Kao što je De Gaulle i sam rekao, sama Francuska ne bi mogla oponirati globalnim supersilama. Francuskoj je bilo potrebno da se poveže sa drugim europskim zemljama – prije svega sa Njemačkom.

Temelj saveza imao je dvije komponente – gospodarsku i vojnu. No, raspadom Sovjetskog Saveza, važnost vojne spremnosti se smanjila. Francuski predsjednici od kraja Hladnog rata, Jacques Chirac i Nicolas Sarkozy, vjerovali su da se de Gaullova vizija može ostvariti samo kroz niz gospodarskih odnosa.

U kontekstu svega ovoga, novi francuski predsjednik Hollande otputovao je u službeni posjet Njemačkoj. Iako je Sarkozy otišao kao odani saveznik Njemačke, Hollande neće nužno biti predisponiran za njemačka rješenja europskih problema.

S druge strane, Francuske se gospodarske potrebe razlikuju od onih u Njemačkoj. Usklađivanje ugovora tamo gdje je nema harmonije je opasno i neprovedivo. Ponekad je potrebno reći i čvrsto  'ne'.

Ironija je u tome što je Hollande (socijalistički i ideološki gledano) jaki oponent Gaullizma. No, kao što je rečeno, većina predsjednika ne čini strategiju, već samo oblikuje i prilagođava postojeću nacionalnu strategiju danom trenutku. Ipak, čini nam se da će sada Hollande polako biti primoran usvojiti Gaullističke principe.

Iva Kornfein

Više o tome:

EurActiv: France's European and global strategy