Ciljevi

Unutarnje tržište predstavlja srž današnje Europske unije, a osnovno njegovo obilježje je ukidanje zapreka slobodnom kretanju roba, osoba, usluga i kapitala.

Temelji unutarnjeg tržišta postavljeni su odredbama članaka 3c, 14 i 18 Poglavlja I. (Sloboda kretanja roba), Poglavlja III. (Sloboda kretanja osoba, usluga i kapitala), Poglavlja IV. (Vize, azili, imigracijska i druge politike vezane za slobodu kretanja osoba) te članaka 94 i 95 Ugovora o EZ-u.

Stvaranje unutarnjeg tržišta podrazumijeva ne samo liberalizaciju trgovine među državama članicama, već i liberalizaciju kretanja proizvodnih faktora: rada, kapitala i usluga. To za sobom povlači slobodan poslovni nastan osoba i trgovačkih društava na cijelom teritoriju država članica kako bi im se omogućilo obavljanje profesionalnih odnosno poslovnih djelatnosti. Jasno je stoga da je ključna riječ unutarnjeg tržišta upravo "sloboda".

Osnovna načela

Načelo nediskriminacije proizlazi iz članka 12 Ugovora o EZ-u, koji zabranjuje "bilo kakvu diskriminaciju na osnovi nacionalne pripadnosti", odnosno različit tretman u jednakim okolnostima na osnovi nacionalnosti.

Sukladno tome načelu zabranjeno je uvoznu robu tretirati drugačije od domaće. U presudama Suda EZ-a primjena tog načela je znatno proširena te su uključeni i drugi kriteriji, poput jednakosti spolova.

Načelo uzajamnog priznavanja usko je vezano za načelo nediskriminacije. Njime se traži da zakonodavstvo druge države članice ima ekvivalentne učinke onima domaćeg zakonodavstva. Načelo je postavljeno presudom Suda EZ-a iz 1979. godine u slučaju Cassis de Dijon (predmet 120/78) kojom je odlučeno da proizvod koji je u skladu sa zakonom proizveden i stavljen na tržište u jednoj državi članici mora biti prihvaćen i u drugim državama članicama Unije. Iako se to načelo odnosi uglavnom na proizvode, utječe i na druge slobode, a posebno na slobodu pružanja usluga (npr. priznavanje diploma).

Osim načela koje ima neposredan učinak (nediskriminacija) i načela koje je derivirano iz sudske prakse (uzajamno priznavanje), članak 3 (h) Ugovora o EZ-u predviđa i usklađivanje zakonodavstava država članica u mjeri u kojoj to zahtijeva djelovanje unutarnjeg tržišta. Naime, budući da načelo uzajamnog priznavanja nije dostatno bilo je potrebno donijeti direktive za harmonizaciju nacionalnih zakonodavstava.

Temeljne slobode

Sloboda kretanja roba znači da države članice ne smiju postavljati zapreke trgovini robama koje su na zakonit način proizvedene i stavljene na tržište u drugoj državi članici.

Ograničenja su moguća iz razloga:

• javnog morala,
• javnog reda
• javne sigurnosti,
• zaštite zdravlja ljudi, životinja i biljaka,
• zaštite nacionalnog blaga, umjetničke ili povijesne ili arheološke vrijednosti, te
• zaštite industrijskog i trgovačkog vlasništva.

Sloboda kretanja roba nastavlja se na:

• ukidanje carina i pristojbi s ekvivalentnim učinkom uspostavom carinske unije 1968. godine, te
• ukidanje količinskih ograničenja trgovine (kvota) i mjera s ekvivalentnim učinkom 1969. i 1974. godine za poljoprivedne proizvode.

Nakon što su ukinute carine i kvote, stvaranje uvjeta za potpuno slobodno kretanje roba predstavljalo je pravi izazov. Naime, različiti nacionalni standardi i pravila, porezne politike, odnosno "netarifne zapreke trgovini", sprječavali su slobodno kretanje roba jer su u nekim slučajevima imali učinak jednak carinama, kvotama i sličnim uvoznim ograničenjima kakva su postojala prije stvaranja carinske unije. Stoga je bilo neophodno donijeti zajednička pravila kvalitete proizvoda imajući u vidu potrebu zaštite potrošača.

Sloboda kretanja osoba znači da se državljani EU mogu slobodno kretati, boraviti i raditi u bilo kojoj članici Unije. U najširem smislu, sloboda kretanja osoba proizlazi iz odredaba kojima se uređuje europsko državljanstvo, koje u načelu daje pravo na kretanje i slobodno prebivanje na području bilo koje države članice.

Ograničenja su moguća iz razloga:

• zapošljavanja u državnim službama,
• javnog reda,
• javne sigurnosti,
• zaštite zdravlja.

Sloboda pružanja usluga omogućuje poslovnim subjektima (fizičkim ili pravnim osobama) koji u nekoj od država članica pružaju usluge da na privremenoj osnovi ponude svoje usluge u drugim državama članicama EU a da se u njima poslovno ne nastanjuju. Slobodan poslovni nastan omogućuje poslovnim subjektima (fizička ili pravna osoba tj. trgovačka društva, obrtnici i slobodna zanimanja) da obavljaju gospodarske aktivnosti na stabilan i kontinuiran način u jednoj ili više država članica EU. To se također odnosi na slobodu otvaranja zastupništava, predstavništava ili podružnica na području drugih država članica.

Usluge i aktivnosti na koje se primjenjuje načelo slobode pružanja usluga i poslovnog nastana ne smiju biti predmetom diskriminatornih ili restriktivnih mjera, osim onih koje se mogu opravdati općim interesom.

U skladu s tom slobodom, odvjetnici, banke, osiguravajuća društva ili softverske kompanije, na primjer, mogu svoje usluge nuditi na području cijele EU. Na taj način krajnji potrošači koriste prednosti slobodnog kretanja usluga jer mogu odabrati najpovoljniju uslugu iz spektra koji se nudi na unutarnjem tržištu Unije.

Sloboda kretanja kapitala odnosi se na zabranu ograničenja

• kretanju kapitala (investicije) i
• plaćanjima (za robe i usluge).

Osim ograničenja kretanju kapitala između država članica, zabranjena su i ograničenja kretanju kapitala između država članica i trećih zemalja. Međutim, zadržana je mogućnost uvođenja zaštitnih mjera u slučajevima kad kapitalni tokovi u ili iz trećih država mogu uzrokovati ozbiljne poteškoće za ekonomsku i monetarnu uniju.

Zahvaljujući slobodnom kretanju kapitala europski građani i poslovni subjekti imaju slobodan pristup financijskim uslugama u cijeloj Uniji. U tom kontekstu treba posebno istaknuti poreznu evaziju i pranje novca, probleme kojima se posvećuje sve veća pozornost.

Postupak odlučivanja

Većina odluka vezanih za djelovanje unutarnjeg tržišta donosi se postupkom suodlučivanja Vijeća i Parlamenta. Pritom Vijeće odlučuje kvalificiranom većinom. Naime, Jedinstvenim europskim aktom iz 1986. godine proširena je upotreba odlučivanja kvalificiranom većinom upravo radi toga da se omogući usvajanje direktiva koje su bile neophodne za uvođenje unutarnjeg tržišta.

Međutim, za neke je odluke još uvijek potrebna jednoglasnost u Europskom vijeću. To se prvenstveno odnosi na porezna pitanja, slobodu kretanja osoba i prava zaposlenika.

Strategija razvoja

Rimskim ugovorom o osnutku Europske ekonomske zajednice dogovoreno je stvaranje carinske unije i pokretanje projekta usklađivanja nacionalnih zakonodavstava. Carinska unija uspostavljena je 1968. godine i njome su ukinute carine i kvote u trgovini među državama članicama.

Sedamdesete godine 20. stoljeća obilježili su događaji kao što je slom bretonvudskog međunarodnoga monetarnog sustava i naftna kriza, koji su zadali teške udarce gospodarstvima članica tadašnje Europske ekonomske zajednice, potaknuli europesimizam i usporili stvaranje unutarnjeg tržišta.

Početkom 1980-ih donesena je u slučaju Cassis de Dijon presuda kojom je uvedeno načelo uzajamnog priznavanja i rasla je spoznaja da je jedinstveno unutarnje tržište nužan preduvjet međunarodne konkurentnosti europskih gospodarstava.

Usvajajući prijedlog Bijele knjige (Completing the Internal Market - White Paper from the Commission to the European Council, COM(85) 310 final, 14. lipnja 1985.), koju je inicirao tadašnji predsjednik Komisije Jacques Delors, Jedinstvenim europskim aktom 1986. godine određene su mjere koje treba provesti radi stvaranja unutarnjeg tržišta i proširena je primjena odlučivanja kvalificiranom većinom (umjesto dotadašnjeg jednoglasnog odlučivanja). Naime, do 1993. godine bila je predviđena provedba čak oko 270 mjera neophodnih za ostvarenje unutarnjeg tržišta.

Najveći dio planiranog je i ostvaren pa je 1. siječnja 1993. godine uspostavljeno unutarnje tržište EU, a 2002. stvorena je ekonomska i monetarna unija i uveden je euro.

U 10 godina postojanja, unutarnje tržište potaknulo je otvaranje 2,5 milijuna novih radnih mjesta te je pridonijelo stvaranju dodatnog bogatstva u vrijednosti od 800 milijardi eura.

Unatoč neporecivom uspjehu projekta, sektor usluga otvarao se za poslovne subjekte iz drugih država članica znatno sporije nego tržišta roba - jer i usluge su na tržištu roba. To se posebno odnosi na financijske usluge i promet. Također, valja još mnogo učiniti u uklanjanju administrativnih, tehničkih i poreznih zapreka, te u području javnih nabava.

Institucije

• Europska komisija, Opća uprava za unutarnje tržište, na čelu koje su povjerenik Charlie McCreevy, koji ima ovlast donositi političke odluke, te glavni direktor Alexander Schaub, zadužen za operativno rukovođenje.
• Europski parlament, Odbor za pravne poslove i unutarnje tržište i Odbor za slobode i prava građana, pravosuđe i unutarnje poslove.
• Ured za harmonizaciju na unutarnjem tržištu.

Autor: Božena Gulija
Datum posljednje izmjene: 7. prosinca 2004.