Ciljevi i osnovni instrumenti
Ciljevi trgovinske politike definirani su člancima 131-134 Ugovora o EZ-u , a uključuju razvoj svjetske trgovine, postupno ukidanje ograničenja međunarodnoj trgovini i smanjivanje carinskih barijera. Zajednička trgovinska politika postala je jednom od najvažnijih politika Zajednice koja određuje bilateralne odnose Zajednice s trećim zemljama i u multilateralnim organizacijama (WTO). Osnovni instrumenti njezine provedbe su:
- zajednička vanjska carina (common external tariff - CET)
- mehanizmi zaštite trgovine (trade defence instruments - TDI): anti-damping (definiran Uredbom br. 384/96/EC), politika protiv subvencija (Uredba br. 2026/97/EC) ili zaštitne mjere (npr. mjere protiv štetnih cijena u području brodogradnje), te
- Uredba o trgovinskim barijerama (trade barriers regulation - TBR) br. 3286/94/EC.
Zajedničku vanjsku carinu države članice primjenjuju prema trećim državama. Uspostavljena je 1957. godine, kao srednja vrijednost carina koje su primjenjivale tadašnje države članice.
Mehanizmi zaštite trgovine mogu se upotrijebiti, u skladu s pravilima WTO-a, u slučajevima kad se uvoz smatra nelojalnom konkurencijom. Dampingom se smatra prodaja proizvoda podrijetlom izvan EU po cijeni nižoj od cijene na domaćem (ne-EU) tržištu ili ispod troškova proizvodnje. Mjere protiv subvencija namijenjene su zaštiti proizvođača iz EU od subvencioniranog uvoza, a za njihovo pokretanje moraju biti ispunjena tri uvjeta:
- da su posebne subvencije dodijeljene društvu, industriji ili grupi društava/industrija;
- da je nanesena šteta industriji EU, pri čemu je šteta npr. gubitak tržišnog udjela, smanjenje cijena koje donose pritisak na proizvodnju, prodaju, dobit ili proizvodnost i
- da takve mjere nisu protivne zaštiti "interesa Zajednice" što podrazumijeva da troškovi za EU zbog poduzimanja mjera moraju biti razmjerni koristima. Zaštitne mjere primjenjuju se kao privremena ograničenja uvoza u slučaju da je domaća industrija ozbiljno oštećena ili ugrožena zbog porasta uvoza.
Uredba o trgovinskim barijerama (TBR) pruža mogućnost žalbe Komisiji ako predstavnici industrije smatraju da tvrtke iz EU nailaze na trgovinske prepreke koje ograničavaju njihov pristup tržištima trećih zemalja. TBR se može upotrijebiti za procjenu krše li se pravila međunarodne trgovine, te je to jedini instrument komercijalne politike Zajednice koji se može koristi proaktvino (a ne kao zaštitna mjera).
Postupak odlučivanja
Inicijativu za donošenje novih mjera trgovinske politike ima Komisija. Komisija mjere predlaže Vijeću, koje ih, ovisno o području, usvaja kvalificiranom većinom ili jednoglasno.
Tako o promjenama carinske tarife Vijeće odlučuje kvalificiranom većinom.
U području vanjske trgovinske politike Europska je zajednica ovlaštena sklapati međunarodne ugovore s trećim državama ili međunarodnim organizacijama. Postupak sklapanja takvih ugovora uređen je člankom 133 Ugovora o EZ-u. Na inicijativu Komisije, Vijeće će ovlastiti Komisiju da pregovara o konkretnom međunarodnom ugovoru, a ugovor u ime Zajednice sklapa na koncu Vijeće u pravilu kvalificiranom većinom, osim za neke kategorije ugovora.
Za stupanje pojedinačnih odluka (npr. anti-damping ili protiv subvencija) potrebno je da se mjerama koje predlaže Komisija ne suprotstavi više od polovine članova Vijeća.
Strategija razvoja
U sklopu trgovinske politike, EU razvija instrumente pristupa tržištima trećih zemalja prvenstveno putem utvrđivanja trgovinskih barijera i načina njihova uklanjanja. Ujedno, razvojem "posebnih odnosa", tj. preferencijalnih ugovora i koristeći dopuštene iznimke od poštivanja načela najpovlaštenije nacije u sklopu WTO-a, EU razvija trgovinske odnose s raznim grupama država: zemljama Europskoga gospodarskog prostora (Norveška, Island i Lihtenštajn), tranzicijskim državama srednje i istočne Europe, mediteranskim državama i afričkim, karipskim i pacifičkim državama.
Uz preferencijalne ugovore EU razvija zaštitne instrumente (TDI) trgovinske politike - anti-damping i politika protiv subvencija. Uredbom br. 461/2004/EC iz ožujka 2004. osnovne su uredbe (Uredba br. 2026/97/EC i Uredba br. 384/96/EC) dopunjene, i time je ubrzan postupak uvođenja konačnih zaštitnih mjera. Konačne zaštitne mjere (anti-damping i protiv subvencija) smatrat će se prihvaćenim ako im se ne suprotstavi (obična) većina država članica. Trajanje istraga namijenjenih reviziji postojećih mjera ograničava se unaprijed postavljenim rokovima. Osim toga, nove mjere omogućuju izvozniku (iz treće zemlje) da poštuje minimalne cijene, te se uvođenjem takvih cijena omogućuje izbjegavanje primjene anti-dampinških mjera ili mjera protiv subvencija.
Konačno, osim putem preferencijalnih sporazuma i mjera zaštite Europska unija putem sudjelovanja u pregovorima u sklopu WTO-a nastoji ojačati ekonomski utjecaj u multilateralnom trgovinskom sustavu, te podržava uključivanje novih članica u WTO, kao što su Kina i Rusija.
Institucije
U provedbi trgovinske politike u EU ključnu ulogu imaju sljedeće institucije:
- Europska komisija: Opća uprava za trgovinu, (povjerenik Peter Mandelson)
- Europski parlament: Odbor za industriju, vanjsku trgovinu, istraživanje i energetiku,
- Vijeće EU: Vijeće za opće poslove i vanjske odnose.
Autor: Ana Maria Boromisa
Datum posljednje izmjene: 22. siječnja 2005.
