Ciljevi i pravni temelji

Zajednička vanjska i sigurnosna politika utemeljena je stupanjem na snagu Ugovora o EU 1993. godine, odnosno uvođenjem Glave V koja je dotadašnje odredbe o europskoj političkoj suradnji zamijenila drugim stupom međuvladine suradnje unutar struktura Zajednice. Prema članku 11 Glave V., pet je glavnih ciljeva zajedničke vanjske i sigurnosne politike:

• štititi zajedničke vrijednosti i temeljne interese Unije,
• ojačati sigurnost EU,
• očuvati mir i ojačati međunarodnu sigurnost,
• promicati međunarodnu suradnju i
• razvijati demokraciju i vladavinu prava, uključujući ljudska prava.

Osim toga, u članku 2 zajedničkih odredbi Ugovora o EU naglašava se da je jedan od ciljeva EU "osnažiti svoj identitet na međunarodnoj sceni, posebno putem provedbe zajedničke vanjske i sigurnosne politike, uključujući progresivno stvaranje zajedničke obrambene politike što bi moglo voditi zajedničkoj obrani..."

Postupak odlučivanja

Razlika između zajedničke vanjske i sigurnosne politike, kao drugog stupa međuvladine suradnje EU, i ostalih tradicionalnih zajedničkih politika prvog stupa najbolje se očituje u postupku odlučivanja i u ključnim instrumentima te politike. Unatoč pomacima u pravcu odlučivanja kvalificiranom većinom koje su uveli Amsterdamski ugovor i Ugovor iz Nice, općenito je pravilo da se odluke o zajedničkoj vanjskoj i sigurnosnoj politici donose jednoglasno. Države članice mogu iskoristiti pravo tzv. konstruktivne suzdržanosti, to jest, suzdržanosti koja ne blokira usvajanje odluke. Taj se mehanizam ne primjenjuje ukoliko broj suzdržanih članica premašuje trećinu svih glasova u Vijeću. Ako pojedine države članice formaliziraju suzdržanost posebnom izjavom, neće biti obvezne primijeniti odluku, ali će, u duhu solidarnosti, morati prihvatiti da odluka obvezuje Uniju kao cjelinu i morat će izbjegavati akcije koje proturječe djelovanju Unije na temelju te odluke.

U provedbi zajedničke vanjske i sigurnosne politike Europska unija raspolaže sljedećim ključnim instrumentima:

• zajednička stajališta (common positions), koja od država članica traže da nacionalne politike provode u skladu sa stajalištem koje EU utvrdi o određenom pitanju,
• zajedničke akcije (joint actions), operativne akcije država članica pod okriljem zajedničke vanjske i sigurnosne politike i
• zajedničke strategije (common strategies), kojih je cilj osigurati konzistentnost djelovanja u području vanjskih odnosa EU, a definiraju ciljeve, rokove i sredstva koja će EU i države članice u tu svrhu staviti na raspolaganje.

Amsterdamskim ugovorom utvrđeno je da se kvalificiranom većinom mogu donositi odluke koje primjenjuju zajedničku strategiju koju je utvrdilo Europsko vijeće, odnosno sve odluke kojima se provode na Vijeću već usvojene zajedničke akcije ili zajednička stajališta. Ipak, u odnosu na odluke usvojene kvalificiranom većinom, postoji zaštitna klauzula koja državama članicama omogućuje blokirati većinsko nadglasavanje zbog važnih razloga nacionalne politike. U takvim slučajevima, kada određena država članica izloži svoje razloge, Vijeće može kvalificiranom većinom odlučiti da se sporno pitanje uputi Europskome vijeću na jednoglasnu odluku čelnika država i vlada.

Strategija razvoja

Iako je zamisao o stvaranju zajedničke vanjske i sigurnosne politike stara gotovo koliko i proces europske integracije, u tom je području EU postigla razmjerno malo u usporedbi s gospodarskim i trgovinskim aspektom djelovanja Unije.

Kako bi ojačala svoju diplomatsku prepoznatljivost, EU je utemeljila položaj Visokog predstavnika za vanjsku i sigurnosnu politiku. Njegova je zadaća pomagati Vijeću pri formuliranju, pripremi i provedbi odluka s područja zajedničke vanjske i sigurnosne politike. U ostvarenju tih zadaća Visokom predstavniku pomažu specijalizirani odjel za procjenu i rano upozoravanje na krizne situacije, politički i sigurnosni odbor i vojni odbor. EU je također imenovala posebne izaslanike u nekoliko svjetskih kriznih žarišta, poput afričkih Velikih jezera, Bliskog istoka, Balkana i Afganistana.

Kao dio projekta stvaranja zajedničke vanjske i sigurnosne politike EU je uspostavila Europsku sigurnosnu i obrambenu politiku, koja se temelji na tri glavne komponente. Prve dvije, upravljanje vojnim i civilnim krizama, poznatije su kao Zadaci iz Petersburga. Treća je komponenta prevencija sukoba. Petersburški zadaci uvršteni su u Glavu V. Ugovora o EU i cilj im je jačati interventnu sposobnost EU putem humanitarne i sapsilačke misije, očuvanja mira, upravljanja krizama pa čak i misije uspostave mira. Okosnica je provedbe aktivnosti upravljanja krizama Politički i sigurnosni odbor, sastavljen od predstavnika država članica, koji prati međunarodne događaje i pomaže pri oblikovanju i nadzoru provedbe politika. Ugovorom iz Nice, Odboru je omogućeno da nakon odobrenja Europskog vijeća donosi odluke s ciljem bolje političke kontrole i strateškog odlučivanja o operacijama upravljanja krizama, čime dobiva istaknutiju ulogu u sklopu europske sigurnosne i obrambene politike.

Kako bi provela Petersburške zadatke, Unija mora postati sposobna u roku 60 dana mobilizirati i rasporediti 60.000 ljudi koji bi na terenu mogli ostati do godine dana. Također, postignut je dogovor o stvaranju policijskih snaga od 5000 policajaca za potrebe civilnih aspekata upravljanja krizama; njih 1000 moglo bi biti raspoređeno u roku 30 dana. Prije početka djelovanja europskih mirovnih snaga EU je morala postići dogovor s NATO-om o uvjetima pod kojima će moći koristiti njegove resurse i o načinu suradnje Unije i NATO-a u provedbi tih misija (sporazum Berlin Plus).

Institucije

Europska komisija, posebno Opća uprava za vanjske odnose na čelu s povjerenicom Benitom Ferrero-Waldner, usko je povezana sa svim aktivnostima u vanjskoj i sigurnosnoj politici. Ipak, iako preko svojih delegacija ima odgovornost za zastupanje EU u brojnim područjima u nadležnosti Zajednice, pitanja zajedničke vanjske i sigurnosne politike u djelokrugu su Predsjedništva Vijeća, koje djeluje preko lokalnih veleposlanika zemlje koja trenutačno predsjedava Vijećem. U pripremi i provedbi zajedničke vanjske i sigurnosne politike sudjeluju i:

• Europsko vijeće, u čijem su sastavu čelnici država i vlada te Predsjednik Komisije, koje utvrđuje prioritete i opće smjernice zajedničke vanjske i sigurnosne politike,
• Vijeće ministara vanjskih poslova, koji se zajedno s Povjerenikom za vanjske odnose sastaju u sklopu Vijeća za opće poslove,
• Europski parlament, odnosno njegov Odbor za vanjsku politiku, ljudska prava, zajedničku sigurnosnu i obrambenu politiku i
• Europski institut za sigurnosne studije, osnovan odlukom Vijeća EU 2002. godine kako bi pridonosio stvaranju europske sigurnosne kulture, poticao rasprave među ključnim europskim akterima, te provodio strateška istraživanja i analize sigurnosnih i obrambenih pitanja.

Autor teksta: Igor Vidačak
Datum posljednje izmjene: 22. siječnja 2005.