Ciljevi i temeljna načela
Ekonomska i monetarna unija (Economic and Monetary Union - EMU) naziv je procesa harmoniziranja ekonomskih i monetarnih politika država članica EU s ciljem uvođenja zajedničke valute - eura.
EMU je uređena Ugovorom iz Mastrichta iz 1991. godine, koji uređuje harmonizaciju u tri faze:
- Prva faza (od 1. srpnja 1990. do 31. prosinca 1993.): slobodno kretanje kapitala među državana članicama, usklađivanje ekonomskih politika i bliža suradnja ekonomskih politika i suradnja između središnjih banaka.
- Druga faza (od 1. siječnja 1994. do 31. prosinca 1998.): konvergencija ekonomskih i monetarnih politika država članica (s ciljem osiguravanja stabilnosti cijena i javnih financija), osnivanje Europskoga monetarnog instituta (EMI) i osnivanje Europske središnje banke (ECB).
- Treća faza (od 1. siječnja 1999.): nepovratno fiksiranje tečajeva i uvođenje jedinstvene valute na devizna tržišta i u elektronička plaćanja, koja prate uvođenje novčanica i kovanica eura od 1. siječnja 2002. Treća faza EMU-a uvedena je 1999. u 11 država članica, kojima se dvije godine poslije pridružila Grčka. Euro do danas nisu uvele tri stare države članice - Velika Britanija i Danska, koje koriste opt-out klauzulu i Švedska, koja je na referendumu u rujnu 2003. godine odbila uvođenje eura, te deset novih država članica.
Novčanice i kovanice eura uvedene su 1. siječnja 2002. godine i postupno su zamijenile nacionalne valute. 28. veljače 2002. godine završilo je prijelazno razdoblje istodobnog protoka eura i nacionalnih valuta. Danas je euro jedinstvena valuta za oko 300 milijuna građana. Međutim, za EMU dugoročne izazove predstavljaju proračunske politike i bliska suradnja ekonomskih politika država članica.
Smjernice o ekonomskoj politici Europskom vijeću predlaže Europska komisija i o njima se odlučuje kvalificiranom većinom. U okviru zaključaka, Vijeće kvalificiranom većinom prihvaća preporuke te izdaje Opće smjernice ekonomskih politika država članica i Europske zajednice (Broad Economic Policy Guidelines - BEPG) te o njima obavještava Europski parlament (čl. 99 Ugovora o EZ-u). Godišnje opće smjernice su ključni element koordinacije ekonomskih politika članica Unije. Osim općih smjernica, ostale uredbe o ekonomskoj politici zadane su Ugovorom (čl. 98 do 104 Ugovora o EZ-u) i uključuju:
- Multilateralni nadzor: države članice u suradnji s Vijećem nadziru gospodarski razvoj i primjenu općih gospodarskih smjernica; on može rezultirati preporukama vladama država članica koje ne ispunjavaju zadane obveze.
- Procedura prekomjernog proračunskog deficita (excessive deficit procedure): države članice trebale bi izbjegavati prekomjerne proračunske deficite, čiji je nadzor u nadležnosti Komisije. U čl. 104 Ugovora o EZ-u zadane su relevantne procedure, uvjeti, iznimke i posljedice.
- Financijska pomoć: državi članici u poteškoćama Vijeće može pod određenim uvjetima pružiti financijsku pomoć.
- Zabrana privilegiranog pristupa: zabranjeno je osiguravati tijelima javne uprave privilegirani pristup financiranju.
Javne financije i EMU
Pakt o stabilnosti i rastu (Stability and Growth Pact - SGP) instrument je osiguravanja proračunske discipline u EMU. Usvojen je 1997. godine i utvrđen uredbama o fiskalnoj disciplini Ugovora o EZ-u (čl. 99 i čl. 104). Provedba je započela 1. siječnja 1999. godine. Njima se uređuje da srednjoročni ciljevi proračunskih politika država članica budu "blizu ravnoteže ili u višku" koji će državama članicama omogućiti da proračunski deficit održavaju u granicama od 3% BDP-a. Za slučaj kršenja tog pravila propisane su kazne i pokreće se procedura prekomjernog proračunskog deficita.
Europska središnja banka
Za provedbu monetarne politike euro sustava odgovorna je Europska središnja banka (European Central Bank - ECB). Pravni su temelji za vođenje jedinstvene monetarne politike Ugovor o EZ-u te Status Europskog sustava središnjih banaka i Europske središnje banke. ECB i nacionalne središnje banke čine eurosustav, sustav središnjeg bankarstva euro zone kojeg je cilj održavanje stabilnosti cijena pri tom pazeći na vrijednost eura. Jedan od ključnih ciljeva ECB-a jest održavanje stabilnosti cijena u euro zoni, drugim riječima kontroliranje inflacije na razini od 2% nadzorom ponude novca te nadzorom trenda kretanja cijena.
Europskim sustavom središnjih banaka koji pokriva središnje banke država članica, od kojih je 12 članica euro zone. Središnje banke članica euro zone zajedno sa ECB-om čine Eurosustav.
Usklađivanje ekonomskih politika
Temelj je gospodarske politike EZ-a usklađivanje ekonomskih politika država članica EU. Ključni dokument kojim se na godišnjoj razini pružaju smjernice upravljanja s ciljem rasta i stabilnih makroekonomskih politika jesu Opće smjernice ekonomskih politika. U sklopu te politike provode se i mjere procesa iz Cardiffa, koji se odnosi na provedbu strukturnih reformi na tržištima dobara i kapitala (multilateralni nadzor tržišta dobara, kapitala i rada) te procesa iz Luksemburga kojem je cilj unaprijediti politike zapošljavanja u državama članicama.
Institucije
Za ekonomsku i monetarnu politiku u EU zadužene su sljedeće institucije:
- Europska komisija: Opća uprava za ekonomska i financijska pitanja, povjerenik Joaquín Almunia,
- Europski parlament: Odbor za ekonomsku i monetarnu politiku,
- Vijeće EU: Vijeće za ekonomska i financijska pitanja,
- Europski Ombudsman - institucija zadužena za zaprimanje i rješavanje prigovora građana EU na loše upravljanje institucija i tijela Europske zajednice,
- Europska investicijska banka (EIB) i Europski investicijski fond (EIF) - njihov je cilj omogućiti uravnoteženi razvoj financiranjem kapitalnih projekata te pružiti podršku osnivanju, rastu i razvoju malog i srednjeg poduzetništva.
Autor: Aida Liha
Datum posljednje izmjene: 6. veljače 2005.
