Ciljevi i područje primjene
Osnovni su ciljevi energetske politike EU-a: osiguranje opskrbe energijom, integracija energetskih tržišta u EU, osiguranje usklađenosti energetske politike s ciljevima održivog razvoja racionalnim korištenjem energije i razvojem obnovljivih izvora, te promicanje istraživanja i tehnološkog razvoja u energetici.
Energetska politika obuhvaća korištenje ugljena, nafte, plina, električne energije, novih i obnovljivih izvora energije i nuklearne energije te upravljanje potražnjom za različitim oblicima energije.
Postupak odlučivanja
Ugovor o EU ne definira pravnu osnovu za djelovanje Zajednice u području energetike, pa se energetska politika razvila u okrilju drugih politika (vanjski odnosi, unutarnje tržište, zaštita okoliša, konkurencija). Prijedlogom stvaranja energetske politike EU-a, predstavljenim početkom 2007. godine, predviđa se uspostava tržišnih (porezi, potpore i shema trgovanja emisijama CO2), tehnoloških (vezano uz energetsku učinkovitost, obnovljive izvore i izvore niske razine ugljika) i financijskih instrumenata provedbe, kao i uspostava vanjske energetske politike.
Budući da ugovorima nije definirana energetska politika, postupak odlučivanja nije jedinstven i ovisi o području – npr., drugačiji je za razvoj infrastrukture, razvoj jedinstvenog tržišta, poticanje energetske učinkovitosti i korištenja obnovljivih izvora energije te suradnje s trećim zemljama. Primjerice, razvoj jedinstvenoga tržišta električne energije i plina razvija se prema načelima pravila razvoja konkurencije, kojima se liberaliziraju tržišta "općeg ekonomskog interesa", prema članku 86 (2) Ugovora o EZ-u – prije 90 (3). Te odredbe omogućuju Komisiji uputiti odgovarajuće direktive ili odluke državama članicama. Osnova za razvoj infrastrukture (prvenstveno elektroenergetske i plinske mreže) putem tzv. transeuropske mreže jesu članci 154-156 Ugovora o EZ-u. Njima je utvrđeno da su transeuropske mreže (TEN) ključne za razvoj jedinstvenoga tržišta i jačanje gospodarske i socijalne kohezije. Komisija razvija upute (guidelines) kojima definira ciljeve i prioritete, te ustanovljuje projekte od zajedničkog interesa, a Europski parlament i Vijeće odobravaju upute nakon savjetovanja s Gospodarskim i socijalnim odborom i Odborom regija. Iz proračuna Zajednice (proračunska glava TEN, te sredstva strukturnih fondova i Kohezijskog fonda) podržava se razvoj projekata od zajedničkog interesa, a i Europska investicijska banka (EIB) sudjeluje u njihovoj provedbi.
Strategija razvoja
Smjernice razvoja energetske politike dane su Zelenom knjigom za održivu, konkurentnu i sigurnu energiju iz 2006. godine, a usvojilo ih je Europsko vijeće zaključcima iz ožujka 2007. godine. Tada je usvojen i dvogodišnji akcijski plan (2007-2009) za stvaranje zajedničke energetske politike. Do kraja 2007. Komisija će predložiti provedbene mjere, koje uključuju treći paket liberalizacije (predstavljen rujna 2007.), okvirnu direktivu o obnovljivim izvorima energije, strateški plan za energetske tehnologije i prijedlog revizije europske sheme trgovanja CO2, te pripremiti izvještaje o provedbi nacionalnih programa očuvanja energije.
Institucije
Budući da jedinstvena pravna osnova za razvoj energetske politike ne postoji, institucionalni ustroj ovisi o području. Europsko vijeće donosi glavne političke smjernice (npr. u Lisabonu 2000. o otvaranju energetskih tržišta), a Vijeće EU-a, Europska komisija (Opća uprava za energetiku i promet, povjerenik za energetiku je Andris Piebalgs) i Parlament provedbene propise. U području razvoja infrastrukture, uz političke odluke o prioritetnim projektima, provedba uvelike ovisi o financijskim institucijama, ponajprije o Europskoj investicijskoj banci i Europskom regionalnom razvojnom fondu. Politiku EU-a za područje nuklearne energije razvija EURATOM, koji je, među ostalim, nadležan za provedbu propisa EU-a u pogledu postupanja s nuklearnim tvarima.
Autor: Ana Maria Boromisa
Datum posljednje izmjene: 20. studenoga 2007.
