Osnovne značajke proširenja
Europska zajednica za ugljen i čelik (European Coal and Steal Community- ECSC) osnovana je Pariškim ugovorima koji su stupili na snagu 1951., dok su Europska ekonomska zajednica (European Economic Community - EEC) i EURATOM osnovane Ugovorima iz Rima 1958. godine. Taj je proces započelo šest država osnivačica: Belgija, Francuska, Njemačka, Italija, Luksemburg i Nizozemska. Nakon toga uslijedili su valovi proširenja članstva Europskih zajednica, i to priključenjem sljedećih država:
1973. - Danska, Irska i Velika Britanija
1981. - Grčka
1986. - Portugal, Španjolska
1995. - Austrija, Finska i Švedska
2004. - Cipar, Češka Republika, Estonija, Latvija, Litva, Mađarska, Malta, Poljska, Slovačka, Slovenija
2007. – Bugarska, Rumunjska
Posljednje, peto proširenje Europske unije odvijalo se u dvije etape: 1. svibnja 2004. Uniji se priključilo 8 bivših komunističkih zemalja iz srednje i istočne Europe te Malta i grčki dio Cipra, a 1. siječnja 2007. pridružile su im se Bugarska i Rumunjska. Peto proširenje je jedinstveno u pogledu veličine kao i različitosti novih članica. Naime, površina EU povećana je za oko 50 posto, broj stanovnika Unije porastao je na preko 490 milijuna, ali raste i bogatstvo tradicija, jezika i kultura.
Zemlje kandidatkinje za članstvo u Europskoj uniji su Hrvatska i Turska koje su započele pregovore o članstvu te Makedonija za koju još nije definiran datum početka pregovora. Zemlje potencijalni kandidati su: Albanija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora i Srbija.
Kopenhagenski i Madridski kriteriji
Kopenhagenski kriteriji predstavljaju uvjete koje država treba ispuniti kako bi postala kandidatom za članstvo u EU. Izglasani su na sastanku Europskoga vijeća u Kopenhagenu 1993. godine i odnose se na:
- stabilnost institucija koje jamče demokraciju, vladavinu prava, ljudska prava i prava i zaštitu manjina;
- tržišno gospodarstvo i konkurentnost gospodarstva;
- mogućnost preuzimanja obveze članstva uključujući ciljeve političke, ekonomske i monetarne unije.
Madridski kriteriji predstavljaju dodatan uvjet sa sastanka Europskoga vijeća održanog u Madridu u prosincu 1995. godine i odnose se na mogućnost prilagodbe javne uprave standardima i normama EU.
Pregled događanja i dokumenata ključnih za proširenje EU
Pravni je temelj proširenja EU članak 49 Ugovora o EU. Pretpristupna strategija dogovorena na sastanku Europskoga vijeća u Essenu potkraj 1994. godine temelji se na tri ključna elementa:
- provedba Europskih ugovora,
- Phare - program financijske i tehničke pomoći, te
- "strukturirani dijalog" država članica i država kandidatkinja.
Europski ugovori pravni su temelj za bilateralne odnose između država kandidatkinja i EU. Europske zajednice potpisale su slične ugovore (Association Agreements) s Turskom (1963.), s Maltom (1970.) i s Ciprom (1972.). Carinska unija s Turskom stupila je na snagu 1995. godine.
U srpnju 1997. Europska komisija predstavila je dokument pod nazivom Agenda 2000 u kojem su izložene opće perspektive razvoja proširene EU, ali i ključni izazovi koji se pred Unijom nalaze, poput primjerice onih financijskih.
Na sastanku Europskoga vijeća u Luksemburgu u prosincu 1997. godine odlučeno je o proceduri pregovora za članstvo u EU. Sam proces proširenja obuhvaća:
- Europsku konferenciju (European conference), multilateralni okvir otpočet 12. ožujka 1998. godine koji obuhvaća deset srednjoeuropskih država, Cipar i Tursku.
- Proces pristupanja (Accession process), započet 30. ožujka 1998. godine, koji sadrži više faza npr. napredna pretpristupna strategija, pregovori, screening i proces revizije.
- Pregovore o pristupanju (Accession negotiations), koje je Europsko vijeće prema preporuci Europske komisije započelo 31. ožujka 1998. godine s Ciprom, Češkom Republikom, Mađarskom, Poljskom i Slovenijom. Malta, koja je 1996. godine zamrznula svoju zamolbu za članstvo, vratila se pregovorima u listopadu 1998.
Na sastanku Europskoga vijeća u Luksemburgu također je istaknuta važnost sudjelovanja država kandidatkinja u programima i agencijama u sklopu pretpristupne strategije, kao i pretpristupne strategije za Cipar i Europske strategije za Tursku. Stoga su državama kandidatkinjama tom prilikom ponuđeni brojni i različiti programi financijske pomoći, poput programa Phare, ISPA ili SAPARD. Područja koja obuhvaćaju inicijative i programe EU vrlo su raznovrsna.
Od 2007. godine Europska unija otvorila je novi program pretpristupne pomoći IPA (Instrument for Pre-Accession) koji objedinjuje prethodne programe. Program IPA uspostavljen je Uredbom Vijeća EU za razdoblje 2007 – 2013. (1085/2006) i IPA provedbenom Uredbom EK-a (718/2007). IPA program zamijenio je program CARDS i pretpristupne programe PHARE, ISPA i SAPARD.
Osnovni ciljevi programa su pomoć državama kandidatkinjama i državama potencijalnim kandidatkinjama u usklađivanju nacionalnog zakonodavstva i provedbi pravne stečevine EU te priprema za korištenje strukturnih i Kohezijskog fonda. IPA program je Hrvatskoj otvoren od 2007. godine do njezinog pristupanja Europskoj uniji. Program IPA ima pet komponenti: Pomoć u tranziciji i izgradnja institucija; Prekogranična suradnja; Regionalni razvoj; Razvoj ljudskih potencijala; i Ruralni razvoj. (Više o prpgramu IPA Vidi u rubrici: Hrvatska i EU, Program IPA).
Jednom na godinu Europska komisija izdaje izvještaj (Opinion) o stanju i razvoju u procesu prilagodbe acquisu u državama kandidatkinjama. Dokument služi kao temelj za odluke Vijeća o nastavku pregovora ili o njihovom proširenju na ostale države članice a na temelju pristupnih kriterija.
Europska komisija od 2005. godine redovito podnosi Vijeću ministara izvješća o napretku država kandidatkinja i potencijalnih kandidata na njihovu putu prema EU, uključujući primjenu i provedbu europskih normi. Izvješća predstavljaju temelj za procjenu i preporuke koje će Komisija iznijeti u strateškom dokumentu, a cilj im je omogućiti Europskom vijeću da donese odluku o daljnjim koracima.
Europsko vijeće u Helsinkiju održano u prosincu 1999. potvrdilo je još jednom proces proširenja i pretpristupnu strategiju započetu u prosincu 1997. godine te važnost sudjelovanja skupine država kandidatkinja u programima EZ-a. Tom je prilikom grupa država kandidatkinja proširena na 13 država.
Na sastanku Europskoga vijeća u Kopenhagenu, održanom u prosincu 2002. godine, zaključeni su pristupni pregovori između EU i Cipra, Češke Republike, Estonije, Mađarske, Latvije, Litve, Malte, Poljske, Slovačke i Slovenije.
Na sastanku Europskoga vijeća u Bruxellesu u prosincu 2004. godine zaključeni su pristupni pregovori između Europske unije i Bugarske