Ciljevi
Cilj razvojne politike (development policy) EU jest poticati održivi razvoj koji pomaže iskorjenjivanju siromaštva u zemljama u razvoju i integriranju tih zemalja u globalnu ekonomiju. Uz spomenute ekonomske i socijalne ciljeve, važan je i politički cilj jačanja demokracije i vladavine prava te promicanja poštivanja ljudskih prava i temeljnih sloboda u tim zemljama. Razvojna politika EU provodi se u koordinaciji s postojećim aktivnostima država članica i drugih globalnih donatora i međunarodnih organizacija. Pritom se nastoji osigurati konzistentnost politike razvojne suradnje i drugih politika EU koje utječu na zemlje u razvoju, uključujući zajedničku poljoprivrednu politiku i zajedničku trgovinsku politiku. EU je trenutačno najvažniji partner zemalja u razvoju u pogledu pomoći, trgovine i izravnih ulaganja, jer Unija skupa s državama članicama pruža 55% ukupne službeno registrirane međunarodne razvojne pomoći.
Pravna osnova i instrumenti provedbe
Premda počeci razvojne politike Zajednice sežu u vrijeme potpisivanja Rimskih ugovora, tek je stupanjem na snagu Ugovora iz Maastrichta 1993. godine uspostavljena pravna osnova (čl. 177-181) za daljnu razvojnu suradnju EU.
Politika razvojne suradnje EU provodi se preko širokog spektra pravnih i financijskih instrumenata koji odražavaju heterogenost odnosa Unije sa zemljama u razvoju. Pravni instrumenti mogu biti unilateralni ili temeljeni na konvencijama odnosno međunarodnim ugovorima.
Unilateralni mehanizmi počivaju, s jedne strane, na čl. 133 Ugovora o EZ-u, koji se tiče zajedničke trgovinske politike i temelje se na Generaliziranom preferencijalnom sustavu (Generalised System of Preferences - GSP), koji proizvodima iz zemalja u razvoju olakšava pristup zajedničkom tržištu EU, i s druge na čl. 308, koji omogućuje razvoj financijske i tehničke pomoći azijskim i latinskoameričkim zemljama kao i tematske akcije u pomoći u hrani, financijskoj pomoći, borbi protiv AIDS-a itd.
Konvencije odnosno međunarodni sporazumi s trećim zemljama sklapaju se uglavnom na temelju čl. 310 Ugovora o EZ-u. Ti sporazumi mogu biti multilateralni, kad Zajednicu povezuju s velikim brojem partnerskih zemalja (npr. Sporazum iz Cotonoua), i bilateralni, kad se tiču odnosa između Zajednice i pojedinih zemalja (svaka od zemalja Magreba).
Izdvajanja iz proračuna EU za potrebe razvojne pomoći provode se u skladu sa geografskim i tematskim/sektorskim pristupom. Geografski pristup usmjeren je na tri područja - Mediteran, Aziju i Južnu Ameriku te Južnu Afriku, a pomoć tim područjima pruža se uglavnom u obliku donacija za financijsku, tehničku i gospodarsku suradnju. Sektorski pristup koristi specifične proračunske glave za zemlje korisnice diljem svijeta, pri čemu su najvažniji aspekti pomoć u hrani, humanitarna pomoć i suradnja s nevladinim organizacijama. Osim iz proračunskih sredstava, razvojna suradnja financira se iz dva dodatna instrumenta: Europskoga razvojnog fonda (European Development Fund - EDF), koji iz doprinosa zemalja članica financira provedbu svake pojedine konvencije na petogodišnjoj osnovi te Europske investicijske banke (European Investment Bank - EIB), koja daje zajmove u kontekstu svojih vanjskih aktivnosti.
Koordinacija aktivnosti država članica u razvojnoj politici oslanja se uvelike na rad Opće uprave Europske komisije za razvoj (na čelu s povjerenikom Louisom Michelom), zadužene za formuliranje razvojne politike EU na globalnoj i sektorskoj razini i programiranje korištenja financijske pomoći iz proračuna Komisije za provedbu te politike, a važnu ulogu ima i Odbor Europskoga parlamenta za razvoj, kao i Zajednički ACP-EU parlamentarni odbor.
Autor: Igor Vidačak
Datum posljednje izmjene: 22. siječnja 2005.
