Povijest

Ribarstvo je povijesno vrlo dugo prisutno na prostoru zemalja EU i važno je za razvoj i gospodarstvo mnogih malih sredina. Iako prinosi od ribarstva čine tek 1% BDP-a Unije, više od 270.000 ljudi izravno je uposleno kao profesionalni ili poluprofesionalni ribari. Temelj za upravljanje ribarstvom u EU postavljen je Zajedničkom ribarskom politikom (Common Fisheries Policy - CFP). Zajednička ribarska politika izvorno je bila dio Zajedničke poljoprivredne politike (Common Agricultural Policy - CAP), a izdvajanju u zasebnu politiku pridonio je ulazak u Uniju zemalja sa znatnim ribarskim flotama i morskim resursima te potreba rješavanja novih specifičnih problema, poput očuvanja zaliha ribe i reguliranja međunarodnih odnosa nakon uvođenja gospodarskih pojaseva.

Pravna osnova

Pravna osnova za Zajedničku ribarsku politiku temelji se na člancima 32 do 38 Ugovora o Europskoj zajednici.

Definicije i instrumenti Zajedničke ribarske politike

Iako je Zajednička ribarska politika (CFP) usvojena 1983. godine, prve zajedničke mjere u ribarskom sektoru donesene su sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Njima su postavljena pravila za pristup ribarskim područjima i tržištima država članica Unije. CFP je 1992. godine doživjela prvu reviziju, kojom su postrožena pravila o kontroli broja ribarskih brodova i tehničke mjere za sprječavanje prevelikog izlova ribe. U dvadeset godina primjene CFP-a ostvareni su pozitivni rezultati, ali pojavili su se i negativni efekti (npr. pretjerani izlov), pa je bila potrebna naknadna revizija.

Osnovni cilj reforme bilo je osigurati očuvanje ribljih zaliha. Problem je bio preveliki izlov ribljega fonda, te nije preostalo dovoljno odrasle ribe sposobne za reprodukciju i obnavljanje zaliha, što nepovoljno utječe na ekonomičnost europskih ribarskih flota i ulov ribe, na ravnotežu morskih ekosustava, ali i na ponudu ribe na tržištu EU. Također, problem je nedavno proširenje EU, globalizacija ekonomije te pojava novih interesnih skupina povezanih s ribarskim sektorom.

Rad na drugoj reformi počeo je već 1998. godine, a u ožujku 2001. objavljena je Zelena knjiga o budućnosti Zajedničke ribarske politike (COM(2001) 135 final, 20. ožujka 2001.) koja je potaknula široku raspravu o očuvanju ribljih resursa, ograničavanju ribarske flote, upravljanju, praćenju i nadzoru ribljeg fonda, ekonomskim i socijalnim pitanjima, zaštiti okoliša, akvakulturi, međunarodnim pitanjima te o mediteranskoj politici. U svibnju 2002. godine Komisija je predstavila prvi niz prijedloga, a u prosincu se Vijeće ministara zaduženih za ribarstvo složilo o prvom paketu mjera definiranih uredbama o utvrđivanju detaljnih pravila i postupaka strukturne pomoći EU ribarskom sektoru, o utvrđivanju hitnih mjera Unije za postupno smanjenje ribarske flote, te o očuvanju i održivom iskorištavanju ribljih resursa u okviru CFP-a.

Europska unija je 2003. godinu počela s novom ribarskom politikom, čije izmjene imaju četiri osnovna obilježja:

• dugoročni pristup
• nova politika za ribarske flote
• bolja primjena pravila
• bolja uključenost interesnih skupina.

Prije su se mjere za uređenje CFP-a donosile na godišnjoj razini. Kvote su se određivane samo na jednogodišnjoj osnovi, a često su se postavljale iznad količina koje su preporučivali znanstvenici. To je često uzrokovalo probleme koji su ribarima onemogućivali planiranje, a i pojavili su se veliki problemi očuvanja ribljih zaliha.

Zbog toga je zadaća reforme postaviti dugoročne ciljeve i definirati mjere za postizanje i održavanje sigurnih razina zaliha ribe. Zbog stalno prevelikih kapaciteta europske flote, usvojena su dva skupa mjera:

• jednostavnija politika, koja nadležnost za provedbu ograničenja flote stavlja na države članice,
• postupno ukidanje državne pomoći za obnavljanje i modernizaciju brodova (osim pomoći za poboljšanje sigurnosti i radnih uvjeta na brodovima).

Naime, zbog državne pomoći kojom se subvencioniralo građenje ili modernizaciju brodova, nisu bili ostvareni postavljeni ciljevi smanjenja ribarske flote. Također, razlike u nacionalnim nadzornim i inspekcijskim sustavima i sankcijama za prekršitelje umanjuju djelovanje pravila pa treba staviti naglasak na njihovo ujednačivanje. Da bi se to postiglo, bilo je bitno podijeliti nadležnosti i odgovornosti između država članica, Komisije i djelatnika u ribarstvu te poboljšati suradnju nacionalnih vlasti odgovornih za provedbu mjera CFP-a (očekuje se poboljšanje nadzorne funkcije s pomoću satelitskog sustava za praćenje ribarskih brodova i veće ovlasti Komisijinih inspektora).

Budući da ribarstvo sve više utječe na brojne skupine izvan ribarskog sektora, u planu je osnutak Regionalnih savjetodavnih vijeća (Regional Advisory Councils - RACs) u koje će biti uključeni ribari, znanstvenici i druge interesne skupine kako bi se omogućilo zajedničko definiranje mjera za postizanje održivog ribarstva u pitanjima koja su u nadležnosti pojedinog vijeća.

Sporazumi o partnerstvu i ribarstvu s trećim državama

Brojne su države nečlanice EU proglašavanjem gospodarskih pojaseva spriječile ribarenje država članica EU u vodama koje su prije iskorištavale. Zbog toga se Unija posvetila donošenju brojnih mjera regulacije tog problema. Također, kako bi se omogućio razvoj europske ribarske flote specijalizirane za daleke vode, treba joj osigurati ulogu u održivom iskorištavanju globalnih zaliha ribe. EU će zbog toga ubuduće braniti prava svoje ribarske industrije i nastojati, u međunarodnim okvirima, uspostaviti nove saveze i partnerstva s obalnim državama te razvijati multilateralne aktivnosti koje se odnose na ribolov na otvorenom moru i upravljanje migratornim vrstama riba.

U sklopu reforme treba spomenuti obavijest kojom se predlaže integriran okvir za partnerske sporazume o ribarstvu s trećim državama. Tamo gdje su ribarski interesi tradicionalno zajednički i odnosi kvalitetni, naročito u slučaju susjednih obalnih država, EU treba konsolidirati te odnose trajnim sporazumima. U pogledu bilateralnih odnosa, koje obilježavaju ekonomske, socijalne ili institucionalne razlike, EU će putem Sporazuma o partnerstvu u ribarstvu (Fisheries Partnership Agreements - FPA) ojačati suradnju i osigurati primjenu održive ribarske politike te racionalnog i odgovornog korištenja resursa, koje je u dugoročnom interesu svih zainteresiranih strana.

Sporazumi o partnerstvu u ribarstvu jedna su od osnova eksterne dimenzije CFP-a u pogledu prinosa uspostavi uvjeta za održivo ribarstvo izvan voda EU. Reformom se predlaže primjena procedura i instrumenata zasnovanih na takvim sporazumima kako bi se iscrtao integriran i obvezujući okvir politike EU prema obalnim državama s kojima ima odnose u ribarstvu.

Kako se takvi sporazumi uglavnom sklapaju sa zemljama u razvoju, treba procijeniti nacionalnu ribarsku politiku koju definira sama obalna država, potrebe obalne države za održivim razvojem vlastitog ribarskog sektora u okvirima lokalnog gospodarstva i financijska sredstva koja bi EU pružala obalnoj državi. Nakon znanstvene i tehničke procjene potencijala iskorištavanja ribarskih zaliha u vodama pojedine obalne države, sljedeći korak je utvrđivanje postoje li uvjeti pristupa višku koji bi mogle iskorištavati flote drugih država te udio u višku koji su obalne države spremne dodijeliti ribarima iz EU. Potom se definiranju zajednički interesi i odgovarajuće mjere i modaliteti njihove primjene i procjene, te se postavlja institucionalni i pravni okvir koji precizira obveze obiju strana.

Akcijski plan za ribarstvo u Sredozemlju

Sredozemno je more vrlo specifično: ima male i razmjerno stare brodove, brojna mala pristaništa raznolikim vrstama riba, raširenost poluprofesionalnog ribolova, loše organizirano tržište te često poklapanje turističkih, ribarskih i akvakulturnih područja. Sredozemno more je Uniji i ekonomski razmjerno neprivlačno jer je riječ o relativno plitkom, malom, zatvorenom moru, ne previše bogatom ribljim fondom, koje je važno prvenstveno obalnim državama.
Uobičajene ciljeve ribarske politike teže je provesti na Sredozemlju nego u drugim područjima EU zbog država nečlanica, koje nemaju tradiciju organiziranog i strukturiranog upravljanja ribarstvom te zbog nedovoljno razvijene multilateralne suradnje. Stoga su se od samog početka neke mjere CFP-a tu provodile drugačije ili sa zakašnjenjem u odnosu na ostatak Unije.
U listopadu 2002. godine u Bruxellesu je predstavljen Akcijski plan za očuvanje i održivo iskorištavanje ribljih resursa u Sredozemnom moru u sklopu CFP-a (COM(2002) 535 final, 9. listopada 2002.). Naglašava se uloga vodstva EU putem inicijativa koje bi potaknule i unaprijedile suradnju u ribolovu i akvakulturi između Unije i zemalja koje nisu njezine članice.

Institucije

U području ribarske politike EU djeluju sljedeće institucije:

• Europska komisija: Opća uprava za ribarstvo (povjerenik Joe Borg)
• Europski parlament: Odbor za ribarstvo
• Vijeće EU: Vijeće za poljoprivredu i ribarstvo

Autor: Vladimir Bosiljevac
Datum posljednje izmjene: 22. siječnja 2005.