naslovnica imo edc info o portalu kontakt naslovnica o europskoj uniji institucije eu agencije eu-a pravo eu publikacije i dokumenti baze podataka eu hrvatska i eu
Audiovizualna politika
Borba protiv prijevara
Carinska politika
Ekonomska i monetarna unija
Energija
Informacijsko društvo
Kulturna politika
Ljudska prava
Obrazovanje, izobrazba i mladi
Poduzetništvo
Poljoprivredna politika
Pravosuđe i unutarnji poslovi
Prometna politika
Proračun
Proširenje EU
Razvoj
Regionalna politika
Ribarstvo i pomorska pitanja
Sigurnost hrane
Trgovinska politika
Tržišno natjecanje
Unutarnje tržište
Vanjski odnosi
Zajednička porezna politika
Zajednička vanjska i sigurnosna politika
Zapošljavanje i socijalna pitanja
Zaštita okoliša
Zaštita potrošača
Zdravstvo
Znanost i istraživanje
Naslovnica > Politike i aktivnosti EU > Trgovinska politika
Trgovinska politika

Ciljevi i osnovni instrumenti

Trgovina povećava svjetski rast na dobrobit svih. Potrošačima donosi veći izbor proizvoda između kojih mogu birati. Natjecanje između uvoznih i lokalnih proizvoda snižava cijene i podiže kvalitetu. Liberalizirana trgovina omogućuje najučinkovitijim kompanijama Europske unije da se pošteno natječu sa svojim konkurentima u drugim zemljama. Kako bi pomogla zemljama u razvoju, EU je spremna otvoriti svoje tržište njihovom izvozu, čak i ako one ne mogu uzvratiti istom mjerom. Uklanjanje prepreka trgovini unutar EU-a značajno je doprinijelo njezinom napretku te je ojačalo posvećenost globalnoj liberalizaciji. Kada su zemlje članice među sobom uklonile carine za trgovinu, također su i ujedinile svoje carine za robu uvezenu izvana. To znači da se za proizvode plaća ista carina bez obzira jesu li u EU ušli putem genovske ili hamburške luke.
Ciljevi trgovinske politike definirani su čl. 206, prije čl. 131; čl. 207, prije čl. 133 Ugovora o funkcioniranju Europske unije, gdje će uspostavom carinske unije u skladu s čl. 28 do 32, Unija doprinijeti, u
zajedničkom interesu, skladnom razvoju svjetske trgovine, postupnom ukidanju
ograničenja na međunarodnu trgovinu i stranih direktnih investicija, te smanjenju carinskih i
drugih prepreka. Zajednička trgovinska politika temelji se na jedinstvenim načelima, osobito u pogledu na promjene carinskih stopa, zaključivanja carinskih i trgovinskih sporazuma koji se odnose na trgovinu robom i uslugama, i komercijalne aspekte intelektualnog vlasništva, inozemna izravna ulaganja, postizanje ujednačenosti mjera liberalizacije, izvozne politike i mjera za zaštitu trgovine poput onih koje se poduzimaju u slučaju dampinga ili subvencija. Zajednička trgovinska politika mora se provoditi u kontekstu načela i ciljeva vanjskog djelovanja Unije. Zajednička trgovinska politika postala je jednom od najvažnijih politika Zajednice koja određuje bilateralne odnose Zajednice s trećim zemljama i u multilateralnim organizacijama (WTO). Osnovni instrumenti njezine provedbe su:

  • zajednička vanjska carina (common external tariff - CET),
  • mehanizmi zaštite trgovine (trade defence instruments - TDI): anti-damping (definiran Uredbom br. 384/96/EC), politika protiv subvencija (Uredba br. 2026/97/EC) i zaštitne mjere,
  • uredba o trgovinskim barijerama (trade barriers regulation - TBR) br. 3286/94/EC,
  • Zelena knjiga za javne konzultacije.

Zajednička trgovinska politika ima tri dimenzije:

  • Multilateralna – WTO – Doha pregovori,
  • Bilateralna – FTA sporazum o slobodnoj trgovini,
  • Unilateralna – GSP Generalizirani sustav povlastica, EBA Europski sustav financijskog nadzora.

Zajedničku vanjsku carinu države članice primjenjuju prema trećim državama. Uspostavljena je 1957. godine, kao srednja vrijednost carina koje su primjenjivale tadašnje države članice.
Mehanizmi zaštite trgovine su dio multilateralizma. Mehanizmi zaštite trgovine mogu se upotrijebiti, u skladu s pravilima WTO-a, u slučajevima kad se uvoz smatra nelojalnom konkurencijom. Dampingom se smatra prodaja proizvoda podrijetlom izvan EU po cijeni nižoj od cijene na domaćem (ne-EU) tržištu ili ispod troškova proizvodnje. Mjere protiv subvencija namijenjene su zaštiti proizvođača iz EU od subvencioniranog uvoza, a za njihovo pokretanje moraju biti ispunjena tri uvjeta:

  1. da su posebne subvencije dodijeljene društvu, industriji ili grupi društava/industrija;
  2. da je nanesena šteta industriji EU, pri čemu je šteta npr. gubitak tržišnog udjela, smanjenje cijena koje donose pritisak na proizvodnju, prodaju, dobit ili proizvodnost i
  3. da takve mjere nisu protivne zaštiti "interesa Zajednice" što podrazumijeva da troškovi za EU zbog poduzimanja mjera moraju biti razmjerni koristima. Zaštitne mjere primjenjuju se kao privremena ograničenja uvoza u slučaju da je domaća industrija ozbiljno oštećena ili ugrožena zbog porasta uvoza.

Uredba o trgovinskim barijerama (TBR) (Uredba Komisije br. 3286/94) od 1995 za europske tvrtke ima ulogu alata za rješavanje trgovinskih barijera na izvoznim tržištima. Tvrtke mogu koristiti TBR kako bi zatražili od Europske komisije da se ispitaju ograničenja na njihove prodaje u inozemstvu, diskriminirajući tretman na inozemnim tržištima, poteškoće pri dobivanju patenata ili licenci ili bilo koji drugi oblik nepoštenih prepreka za njihov izvoz roba ili usluga. U posljednjem desetljeću desetaka tvrtki ili industrija imaju koristi od TBR pri rješavanju problema na izvoznim tržištima, kao i pri nepravednoj vanjskotrgovinskoj praksi koja uzrokuje „ozljede“ u okviru unutarnjeg tržišta Europske unije.
Zajednička trgovinska politika stavlja naglasak na:

  • carinske barijere: izvancarinske tarife, necarinske barijere (trgovina ograničavanja propisa i postupaka) često su manje vidljive, složenije i osjetljivije, jer imaju izravan utjecaj na domaće regulative. Za promicanje trgovine koja poštuje transparentna i nediskriminirajuća pravila, Komisija, države članice i industrija moraju definirati nove načine rada, uz tradicionalne metode koje su im na raspolaganju (uzajamnog priznavanja, dijaloge o normizaciji i propisima, tehničke pomoći trećim zemljama).
  • pristup resursima: Europska industrija bi trebala imati pristup ključnim resursima kao što su energija, sirovine, metal i otpatcima starog željeza. Ovaj pristup bi trebao biti ograničen samo za zaštitu okoliša i iz sigurnosnih razloga. Sukladno tome, a obzirom na suštinsku prirodu pristup energije za EU, koherentna politika je potrebna kako bi se jamčila raznolika, natjecateljska, sigurna i održiva opskrba energijom, kako unutar Unije, tako i izvan njenih granica (nediskriminirajući pristup za izvoz infrastrukture za treće i tranzitne zemlje, pomoć trećim zemljama da ojačaju svoje kapacitete i infrastrukturu). U tom kontekstu, veza između trgovine i okoliša treba biti ojačana zbog utjecaja koje trgovine mogu imati na okoliš, posebno na biološku raznolikost i klimu. Energetska učinkovitost, obnovljivi izvori energije i racionalno korištenje energije treba poticati.
  • novi rast sektora: prava intelektualnog vlasništva usluge, investicije, unutarnje tržište i tržišno natjecanje. Ovi sektori pružaju velike mogućnosti za europsko gospodarstvo, osigurajući da postupna liberalizacija globalne trgovine kao i transparentna, učinkovita i cijenjena pravila (na nacionalnoj i međunarodnoj razini) olakšaju razmjenu između Europske unije i njezinih trgovinskih partnera. Bilateralna međunarodna suradnja stoga i treba ojačati.

Postupak odlučivanja

Inicijativu za donošenje novih mjera trgovinske politike ima Komisija.
Proces odlučivanja se svodi na sljedeće:

  • komisija pregovara u ime 27 država članica (za pojedina područja države članice su prisutne npr. pri osnivanju ili kaznenim sankcijama), potom redovito izvještava Vijeća i EU parlament o pripremi za pregovore;
  • vijeće odlučuje o smjernicama za pregovore, potom slijedi proces pregovaranja;
  • gdje Vijeće odobrava rezultate pregovaranja općenito kvalificiranom većinom ili jednoglasno, dok ponekad zemlje članice moraju ratificirati;
  • Europski parlament obaviještava Komisiju da daje "pristanak" na glavni ugovor ratifikacija (pokriva više od trgovine), potom EU parlament suodlučuje za zakonodavstvo i trgovinske sporazume, ali ne i pri pregovaranju.

Tako o promjenama carinske tarife Vijeće odlučuje kvalificiranom većinom. U području vanjske trgovinske politike Europska je zajednica ovlaštena sklapati međunarodne ugovore s trećim državama ili međunarodnim organizacijama. Postupak sklapanja takvih ugovora uređen je čl. 207, prije čl. 133 Ugovora o funkcioniranju Europske unije. Na inicijativu Komisije, Vijeće će ovlastiti Komisiju da pregovara o konkretnom međunarodnom ugovoru, a ugovor u ime Zajednice sklapa na koncu Vijeće u pravilu kvalificiranom većinom, osim za neke kategorije ugovora.
Za stupanje pojedinačnih odluka (npr. anti-damping ili protiv subvencija) potrebno je da se mjerama koje predlaže Komisija ne suprotstavi više od polovine članova Vijeća.

Strategija razvoja


U sklopu trgovinske politike, EU razvija instrumente pristupa tržištima trećih zemalja prvenstveno putem utvrđivanja trgovinskih barijera i načina njihova uklanjanja. Ujedno, razvojem "posebnih odnosa", tj. preferencijalnih ugovora i koristeći dopuštene iznimke od poštivanja načela najpovlaštenije nacije u sklopu WTO-a, EU razvija trgovinske odnose s raznim grupama država: zemljama Europskoga gospodarskog prostora (Norveška, Island i Lihtenštajn), tranzicijskim državama srednje i istočne Europe, mediteranskim državama i afričkim, karipskim i pacifičkim državama.

Uz preferencijalne ugovore EU razvija zaštitne instrumente (TDI) trgovinske politike - anti-damping i politika protiv subvencija. Uredbom br. 461/2004/EC iz ožujka 2004. osnovne su uredbe (Uredba br. 2026/97/EC i Uredba br. 384/96/EC) dopunjene, i time je ubrzan postupak uvođenja konačnih zaštitnih mjera. Konačne zaštitne mjere (anti-damping i protiv subvencija) smatrat će se prihvaćenim ako im se ne suprotstavi (obična) većina država članica. Trajanje istraga namijenjenih reviziji postojećih mjera ograničava se unaprijed postavljenim rokovima. Osim toga, nove mjere omogućuju izvozniku (iz treće zemlje) da poštuje minimalne cijene, te se uvođenjem takvih cijena omogućuje izbjegavanje primjene anti-dampinških mjera ili mjera protiv subvencija.Trgovinska politika EU-a usko je povezana s njezinom razvojnom politikom. Unija je temeljem općeg sustava povlastica (GSP) omogućila bescarinski pristup ili pristup po sniženim povlaštenim cijenama svom tržištu za većinu uvoza iz zemalja u razvoju. Za 49 najsiromašnijih zemalja svijeta je otišla još dalje, omogućivši im da sav njihov izvoz, uz iznimku oružja, u EU ulazi bez carina.

EU je sa svojih 78 partnera iz skupine zemalja Afrike, Pacifika i Kariba (zemlje ACP-a) razvila novu trgovinsku i razvojnu strategiju, s ciljem njihove integracije u svjetsko gospodarstvo. Također, ima trgovinski sporazum s Južnom Afrikom, koji će dovesti do slobodne trgovine, te pregovara o slobodnoj trgovini sa šest članica Vijeća za suradnju zemalja Zaljeva (GCC) – Bahreinom, Kuvajtom, Omanom, Katarom, Saudijskom Arabijom i Ujedinjenim Arapskim Emiratima. EU ima sporazume s Meksikom i Čileom, te pregovara o liberalizaciji trgovine sa zemljama MERCOSUR-a – Argentinom, Brazilom, Paragvajem i Urugvajem.

EU je imala ključnu ulogu u međunarodnim pregovorima o liberalizaciji trgovine. Posljednji od krugova pregovora je tzv. Razvojni krug iz Dohe, koji je započeo 2001. godine. Cilj tih pregovora, koji se održavaju u okviru Svjetske trgovinske organizacije (WTO), jest smanjiti carine i ukloniti ostale prepreke svjetskoj trgovini. Slijedom ranijih krugova, prosječna carina EU-a za industrijske uvoze sada je pala na 4%, jednu od najnižih u svijetu. Pregovori u Dohi sporo napreduju. Između bogatih i siromašnih zemalja otvorile su se široke i ustrajne razlike vezane uz problem pristupa međusobnim tržištima i dugoročno pitanje poljoprivrednih subvencija.

Pristup robama tržišta Europske unije prioritet je europskih trgovinskih partnera. Trgovinska pravila su multilateralna, no trgovina sama po sebi je bilateralna – između kupaca i prodavača, izvoznika i uvoznika. Zbog toga je EU, uz sudjelovanje u Dohi i prethodnim krugovima WTO-a, također razvila mrežu bilateralnih trgovinskih sporazuma s pojedinačnim zemljama i regijama širom svijeta. Sklopila je sporazume o partnerstvu i suradnji sa svojim susjedima u mediteranskome bazenu te s Rusijom i drugim republikama bivšeg Sovjetskog Saveza.

Međutim, EU nema posebne trgovinske sporazume sa svojim glavnim trgovinskim partnerima među razvijenim zemljama, poput Sjedinjenih Američkih Država i Japana. Trgovina se obavlja putem mehanizama WTO-a, iako je EU s obje zemlje sklopila mnoge sporazume u pojedinačnim sektorima. Okvir Svjetske trgovinske organizacije se također primjenjuje na trgovinu između Europske unije i Kine, koja se svjetskom trgovinskom tijelu priključila 2001. godine. Kina je sada drugi po veličini trgovinski partner Europske unije nakon SAD-a.

Europska komisija predstavila je svoj novi plan za zajedničku trgovinsku politiku EU za period od 2010. do 2015., u svrhu revitaliziranja europskog gospodarstva. Ključna uloga je održavanje tržišta otvorenim ka svijetu te pomoć Europi u izlasku iz ekonomske krize. Europljani očekuju od nove trgovinske politike pomoć u stvaranju novih radnih mjesta, o čemu govori anketa Eurobarometra o izvješću o međunarodnoj trgovini.

Prijedlog Komisije bio bi sljedeće:

  • Nastavak aktivnog pregovaranja posebice po pitanju zaključivanja Doha runde pregovora o globalnoj trgovini kao hitno, a najkasnije do kraja 2011;
  • produbljenje strateškog partnerstva EU: Komisija planira nadograditi svoj odnos sa strateškim partnerima poput SAD, Kine, Rusije, Japana, Indije i Brazila za rješavanje pitanja koja su prepreka za bolje funkcioniranje tržišta u 21. stoljeću;
  • povećanje broja radnih mjesta: stvaranje novih radnih mjesta, pomoć zemljama u razvoju diljem svijeta;
  • provoditi EU prava: Komisija će nastaviti provoditi pravo EU i braniti interese poduzeća EU-je svih veličina, protiv najgorih protekcionističkih mjera drugih zemalja.

Beneficije novog trgovinskog plana :

  • europski potrošači će imati pristup širem izbor robe po nižim cijenama.
  • europske tvrtke će imati koristi od većeg pristupa izvoznim tržištima, od snižavanja troškova prekograničnog poslovanja.
  • radnici - trgovina stvara više radnih mjesta, kako u Europi i izvan naših granica.
  • zemlje u razvoju - pristup tržištima EU pod povoljnim uvjetima nudi im korak do ekonomske ljestvice.

Institucije

U provedbi trgovinske politike u EU ključnu ulogu imaju sljedeće institucije:

  • Europska komisija: Opća uprava za trgovinu, sa povjerenikom Karel De Gucht i generalnim direktorom za trgovinu Jean-Luc Demarty
  • Europski parlament: Odbor za međunarodnu trgovinu
  • Vijeće EU: Opći poslovi i vanjski odnosi

Autor: Ana Maria Boromisa
Nadopunila i izmjenila: Jelena Isaković
Datum posljednje izmjene: 20. siječnja 2011.