naslovnica imo edc info o portalu kontakt naslovnica o europskoj uniji institucije eu agencije eu-a pravo eu publikacije i dokumenti baze podataka eu hrvatska i eu
Audiovizualna politika
Borba protiv prijevara
Carinska politika
Ekonomska i monetarna unija
Energija
Informacijsko društvo
Kulturna politika
Ljudska prava
Obrazovanje, izobrazba i mladi
Poduzetništvo
Poljoprivredna politika
Pravosuđe i unutarnji poslovi
Prometna politika
Proračun
Proširenje EU
Razvoj
Regionalna politika
Ribarstvo i pomorska pitanja
Sigurnost hrane
Trgovinska politika
Tržišno natjecanje
Unutarnje tržište
Vanjski odnosi
Zajednička porezna politika
Zajednička vanjska i sigurnosna politika
Zapošljavanje i socijalna pitanja
Zaštita okoliša
Zaštita potrošača
Zdravstvo
Znanost i istraživanje
Naslovnica > Politike i aktivnosti EU > Zajednička vanjska i sigurnosna politika
Zajednička vanjska i sigurnosna politika

Ciljevi i pravni temelji

Europska unija obuhvaća temeljne vrijednosti koje dijele njegove države članice širom raznih kultura, jezika i tradicija.
Zajednička vanjska i sigurnosna politika utemeljena je stupanjem na snagu Ugovora o EU 1993. godine, odnosno uvođenjem Glave V koja je dotadašnje odredbe o europskoj političkoj suradnji zamijenila drugim stupom međuvladine suradnje unutar struktura Zajednice. Ugovor o Europskoj Uniji je dopunjen potpisivanjem Lisabonskog ugovora 2007. godine, s ciljem rješavanja pitanja daljnjeg institucionalnog funkcioniranja Europske unije.
Važnije promjene uvođenjem Lisabonskog ugovora uključuju više glasovanja kvalificiranom većinom u Vijeću EU, veću uključenost Europskog parlamenta u zakonodavni proces kroz veću mogućnost suodlučivanja s Vijećem EU čime se eliminirao sustav stupova, te stvaranje funkcije Predsjednika Europskog vijeća na mandat od dvije i po godine, kao i funkcije Visokog predstavnika Unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku.
Europa, kao akter na svjetskoj sceni, postigla se ujedinjavanjem instrumenata vanjske politike EU-a u razvoju novih politika i odlučivanju o istima. Lisabonski ugovor Europi daje jasan glas u odnosima sa svojim partnerima širom svijeta. Iskorištavanjem gospodarske, humanitarne, političke i diplomatske snage Europe za promicanje europskih interesa i vrijednosti diljem svijeta, poštujući istovremeno pojedinačne vanjskopolitičke interese zemalja članica.
Novi visoki predstavnik Unije za vanjskopolitička pitanja i sigurnosnu politiku, ujedno i potpredsjednik Komisije, povećat će utjecaj, koherentnost i vidljivost vanjskog djelovanja Europske unije. Nova europska služba vanjskih poslova (EEAS), osigurat će podršku visokom predstavniku.
Napredak u europskoj sigurnosnoj i obrambenoj politici očuvat će posebne postupke donošenja odluka, no i popločiti put ojačanoj suradnji unutar manje skupine zemalja članica.

Postupak odlučivanja

Razlika između zajedničke vanjske i sigurnosne politike, i ostalih tradicionalnih zajedničkih politika najbolje se očituje u postupku odlučivanja i u ključnim instrumentima te politike.
Donošenje odluka na razini Europske unije uključuje različite europske ustanove, osobito:

  • Europsku Komisiju,
  • Europski parlament (EP) te
  • Vijeće Europske unije.

Općenito govoreći, Europska komisija predlaže novo zakonodavstvo, no Vijeće i Parlament donose zakone. Druge ustanove i tijela također imaju svoje uloge.

Pravila i postupci za donošenje odluka u Europskoj uniji propisani su ugovorima. Svaki prijedlog za novi europski zakon temelji se na specifičnome članku ugovora, navedenom kao "pravna osnova prijedloga", čime se utvrđuje koji zakonodavni postupak treba slijediti. Tri glavna postupka su:

1. Konzultacije – u okviru postupka konzultacija, Vijeće se konzultira s Parlamentom te Gospodarskim i socijalnim odborom i Odborom regija. Parlament može: odobriti prijedlog Komisije, odbaciti ga ili zatražiti njegove izmjene. Ako Parlament zatraži izmjene, Komisija će razmotriti sve izmjene koje Parlament predloži. Ako prihvati bilo koji od tih prijedloga, poslat će Vijeću izmijenjeni prijedlog. Vijeće pregledava izmijenjeni prijedlog i/ili ga usvaja, ili ga ponovno mijenja. U tome postupku, kao i u svim drugima, ako Vijeće izmijeni prijedlog Komisije, ono to mora učiniti jednoglasno.

2. Pristanak - Postupak pristanka znači da Vijeće mora dobiti pristanak Europskoga parlamenta prije nego li se donesu neke važne odluke. Postupak je isti kao i u slučaju konzultacija, osim što Parlament ne može izmijeniti prijedlog: on ga mora prihvatiti ili odbaciti. Prihvaćanje (pristanak) zahtijeva apsolutnu većinu glasova.

3. Samoodlučivanje - To je postupak koji se sada rabi u većini donošenja zakonodavstava EU-a. U postupku donošenja odluka, Parlament ne daje samo mišljenje: on dijeli zakonodavnu ovlast zajedno s Vijećem. Ako se Vijeće i Parlament ne mogu složiti glede nekoga dijela predloženoga zakonodavstva, on je stavljen pred Pomirbeni odbor, sastavljen od jednakoga broja zastupnika Vijeća i Parlamenta. Jednom kada se Odbor usuglasi, tekst se još jednom šalje Parlamentu i Vijeću kako bi ga konačno mogli usvojiti kao zakonodavstvo.

Strategija razvoja


Iako je zamisao o stvaranju zajedničke vanjske i sigurnosne politike stara gotovo koliko i proces europske integracije, u tom je području EU postigla razmjerno malo u usporedbi s gospodarskim i trgovinskim aspektom djelovanja Unije. Kako bi ojačala svoju diplomatsku prepoznatljivost, EU je utemeljila položaj Visokog predstavnika Unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku. Njegova je zadaća pomagati Vijeću pri formuliranju, pripremi i provedbi odluka s područja zajedničke vanjske i sigurnosne politike. U ostvarenju tih zadaća Visokom predstavniku pomaže Europska služba za vanjske poslove (EEAS). EU je također imenovala posebne izaslanike u nekoliko svjetskih kriznih žarišta, poput afričkih Velikih jezera, Bliskog istoka, Balkana i Afganistana.

Kao dio projekta stvaranja zajedničke vanjske i sigurnosne politike EU je uspostavila Europsku sigurnosnu i obrambenu politiku, koja se temelji na tri glavne komponente. Prve dvije, upravljanje vojnim i civilnim krizama, poznatije su kao Zadaci iz Petersburga. Treća je komponenta prevencija sukoba. Petersburški zadaci uvršteni su u Glavu V. Ugovora o EU i cilj im je jačati interventnu sposobnost EU putem humanitarne i spasilačke misije, očuvanja mira, upravljanja krizama pa čak i misije uspostave mira. Okosnica provedbe aktivnosti upravljanja krizama je Politički i sigurnosni odbor, sastavljen od predstavnika država članica, koji prati međunarodne događaje i pomaže pri oblikovanju i nadzoru provedbe politika. Ugovorom iz Nice, Odboru je omogućeno da nakon odobrenja Europskog vijeća donosi odluke s ciljem bolje političke kontrole i strateškog odlučivanja o operacijama upravljanja krizama, čime dobiva istaknutiju ulogu u sklopu europske sigurnosne i obrambene politike.

Kako bi provela Petersburške zadatke, Unija mora postati sposobna u roku 60 dana mobilizirati i rasporediti 60.000 ljudi koji bi na terenu mogli ostati do godine dana. Također, postignut je dogovor o stvaranju policijskih snaga od 5000 policajaca za potrebe civilnih aspekata upravljanja krizama; njih 1000 moglo bi biti raspoređeno u roku 30 dana. Prije početka djelovanja europskih mirovnih snaga EU je morala postići dogovor s NATO-om o uvjetima pod kojima će moći koristiti njegove resurse i o načinu suradnje Unije i NATO-a u provedbi tih misija (sporazum Berlin Plus).

Institucije

Nakon stupanja na snagu Lisabonskog ugovora, 1. prosinca 2009 položaji Povjerenika i Visokog predstavnika su spojeni u Visokog predstavnika Unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku.
Uloga Visoke predstavnice Unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku, data je Catherine Ashton, koja uz pomoć Europske službe za vanjske poslove (EEAS), upravlja vanjskim poslovima Vijeća, te provodi zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku.Ujedno oslanjajući se na svoju ulogu potpredsjednice Europske komisije, osigurava dosljednost i koordinaciju vanjskog djelovanja Europske unije.
U pripremi i provedbi zajedničke vanjske i sigurnosne politike sudjeluju i:

  • Europsko vijeće, u čijem su sastavu čelnici država i vlada te Predsjednik Komisije, koje utvrđuje prioritete i opće smjernice zajedničke vanjske i sigurnosne politike,
  • Vijeće Ministara za vanjske poslove, koje se zajedno s Visokom predstavnicom Unije za vanjske poslovne i sigurnosnu politiku, sastaju u sklopu Vijeća za vanjske poslove,
  • Europski parlament, odnosno njegov Odbor za vanjsku politiku i
  • Europski institut za sigurnosne studije, osnovan odlukom Vijeća EU 2002. godine kako bi pridonosio stvaranju europske sigurnosne kulture, poticao rasprave među ključnim europskim akterima, te provodio strateška istraživanja i analize sigurnosnih i obrambenih pitanja.
  • Europska obrambena agencija - stvoren da bi članicama EU pomogla razviti svoje obrambene sposobnosti u kriznim situacijama


Autor teksta: Igor Vidačak
Nadopunila i izmjenila: Jelena Isaković
Datum posljednje izmjene: 19. siječnja 2011.